Rodoslov - porodično stablo
IZDAVAŠTVO: KNJIGA "NAŠI KORIJENI"
               Više...
 
MARKETING
Pokrovitelj portala
 
 
ZNAMENITE BH. LIČNOSTI
 

KULINBAN

Ko još nije čuo za narodnu izreku: Od Kulina bana do našijeh dana. A Kulin ban, kako mu i samo ime kaže bio je veliki ban koji je vladao Bosnom od 1180. do 1204. godine. Ušao je u bosansku historiju sa statusom legende. Njegova djela, koja pamti povijest su, između ostalog, ekonomski progres Bosne, mir u njoj četvrt stoljeća, poznata Povelja iz 1189. godine, jednom od najstarijih državnih dokumenata pisanom na narodnom jeziku. Mudrošću je riješio i konflikte sa susjednim državama proizašle iz crkvene politike, te je 1203. godine na Bilinom polju okupio poglavare Katoličke crkve u Bosni priznavši javno svoje pogreške, iako je bio optužen kao heretik.


STJEPAN II KOTROMANIĆ

Stjepan II Kotromanić ostao je upamćen kao bosanski ban koji je za vrijeme svoje vladavine (1322-1353) znatnije proširio teritorij Bosne osvajanjem kneževine Hum i tako povezao Bosnu i Hercegovinu u cjelinu. Vodio je sa susjedima mudru politiku te je sa Dubrovačkom i Mletačkom Republikom sklopio značajne ugovore, a dobro je sarađivao i sa ugarskim kraljem. Tako je stvorio nezavisnu, jaki močnu bosansku državu. Za njegove vladavine razvijeno je rudarstvo, posebno ekspoatacija i prerada  bakra, srebra, olova i zlata. Pokopan je 1353. godine u Franjevačkom samostanu u Visokom.


TVRTKO I KOTROMANIĆ

Tvrtko I Kotromanić naslijedio je Stjepana II Kotromanića 1353. godine i vladao je Bosnom do 1391. godine. U tom periodu Bosna je bila najsnažnija država na Balkanu. Postao je prvi bosanski kralj, krunisavši se 1377. godine u Milama kod Visokog. Poslije ovog čina historičari su zabilježili i prvo kovanje zlatnog novca na južnoslovenskom prostoru. U vrijeme njegove vladavine razvijali su se gradovi, rudatsvo i trgovina. Bosna je za njegove vladavine, u kojoj će ostat poznat i kao uspješni vojskovođa, bila stabilna, duhovno i klulturno napredna država.


STJEPAN TOMAŠEVIĆ

Naslijedivši 1461. godine prijesto od svog oca Stjepana Tomaša, Stjepan Tomašević zbog historijskih okolnosti nije imao sreće u vođenju Bosne. Zadržao se na prijestolju samo tri godine, jer su već 1463. turske trupe osvojile Bosnu. Iako je na vrijeme upozorvao i papu i tražio pomoć od Mletaka da bi se odupro turskoj najezdi, to nije uspio. Bio je posljednji bosnaski kralj. Ostao je upamćen i po tome što je jedan od rijetkih vladara koji je izgubio dvije države. Pored Bosne, oženivši se kćerkom srpskog despota, izgubio je i Smederevo i despotovinu (koje je dobio ženidbom), te je upamćen i po tome što je bio posljednji srpski despot. Da njegova tragedija bude veća, pogubljen je u Jajcu, gradu gdje je krunisan za kralja. S njegovim pogubljenjem nestala je i bosansksa srednjovjekovna država.




FRA MATIJA DIVKOVIĆ


Propovijednik i pisac fra. Matija Divkoć (Jelaske, 1531 - Olovo, 1631) ostao je upamćen kao štampar prvih postgutembergovskih izdanja u Bosni i Hercegovini. Da bi mu to uspjelo išao je u Veneciju da tamo lije slova bosančice kojom je štampao svoje knjige, pisane narodnim jezikom. U bosansku književnost ušao je kao rodonačelnik temeljnih književnih rodova: stiha, narativne proze I dramskog dijaloga. Poznat je I po preradama I homilijama u koje je unosio svijetle motive I likove evropske književnosti (Razlike besjede Divkovića, Venecija 1616. godine). Njegove knjige su, živeći u narodu, preštampavane do sredine 19. stoljeća.
 



MEHMED PAŠA SOKOLOVIĆ

Mehmed-paša Sokolović (1505. ili 1506, Sokolovići - 1579, Istanbul) je bio osmanlijski vojskovođa i veliki vezir Osmanlijskog carstva. Sokolović je bosanskohercegovačkog porijekla. Rodio se u selu Sokolovići pored Rudog, kao dijete pravoslavnih roditelja. Sa šest godina, Sokolović je odveden u osmanlijsku vojsku na adžami-oglan, više poznat kao dana u krvi. Podvrgnut je pod oštru vojničku disciplinu u osmanlijskoj vojnoj akademiji u Istanbulu gdje je primio islam. Već istaknut u ratovima sa Ugarskom i Austrijom (1526-1533), u vrijeme sultana Sulejmana I Veličansvenog, Mehmed-paša Sokolović obavlja razne dužnosti u carskom saraju. Godine 1543. bio je zapovjednik dvorske straže (kapidžibaša), a 1546. biva unaprijeđen u kapudan-pašu (admirala). Za dalje ratne zasluge, posebno na istoku i perzijskom frontu dobija položaj trećeg vezira, 1555. godine. Diplomatski i vojni uspjesi otvorili su put Mehmed-paši ka položaju prvog činovnika Carstva. Godine 1565, biva unaprijeđen na položaj prvog činovnika Carstva. Mehmed-paša je čvrsto držao vojnu snagu Carstva u svojim rukama, a i kasnije punih 13 godina bio je, u sklopu Carstva, jedan od najsnažnijih svjetskih vladara. Mehmed-paša je podizao brojne zadužbine i vakufe širom Carstva. U svome rodnom selu Sokolovićima kod Rudog izgradio je džamiju, a u Beogradu, na Kalemegdanu, česmu. Podigao je tri do pet mostova na prostoru Bosne i jedan na prostoru Crne Gore, a to su: ćuprija na Drini u Višegradu, Arslanagića most u Trebinju, Vezirov most u Podgorici, most na ušću Žepe u Drinu, i Kozju ćupriju u Sarajevu. Nema podataka da je Mehmed paša Sokolović gradio kršćanske objekte po Bosni, vjerovatno jer se o tom nije vodila evidencija. Međutim, ono što se sigurno zna da je Mehmed-paša, kao član vezirskog vijeća, uticao prilikom donošenja odluke osmanske državeda se obnovi Pećka patrijaršija 1557, na čije je mjesto doveo svoga brata (ili bratovljeva sina) Makarija.


FRA ANĐEO ZVIZDOVIĆ

Fra. Anđeo Zvizdović (rođen oko 1420 - 1498, Fojnica) za vrijeme prodora turske vojske u Bosnu (1463. godine) bio je kustod Vikarije bosanskih franjevaca. Kao predstavnik svog naroda 24. maja 1463. godine susreo se  na Milidražu kod Brestovskog sa turskim osvajačem sulatanom Mehmedom II te uspio dogovoriti da se bosanskim katolicima, uz njihovu lojalnost, garantuje sloboda vjere. Ovaj dogovor sulatana i fra. Anđena Zvizdovića, obznanjen u carskoj ahdnami, bio je temelj očuvanja identiteta bosanskih katolika-Hrvata. Ahdnama se čuva u Franjevačkom samostanu u Fojnici.




SAFET BEG BAŠAGIĆ

Safet-beg Bašagić (Nevesinje, 1870 - Sarajevo, 1934) osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu, a 1882. godine porodica mu se preselila u Sarajevo, gdje je završio ruždiju, a od 1885. do 1895. pohađao je sarajevsku gimnaziju. Od 1895. do 1899. studirao je arapski i perzijski jezik na Bečkom univerzitetu. Nakon toga postaje profesor orijentalnih jezika na Zagrebačkom sveučilištu. Poeziju je počeo pisati još kao učenik sarajevske gimnazije, a na studiju u Beču priredio je za štampu prvu zbirku pjesama (Trofanda iz hercegovačke dubrave), a tada piše i prve naučne radove i prikuplja građu za historiju Bosne. Prvog maja 1900. godine pokreće zajedno sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem list Behar. Od 1900. godine radi kao profesor arapskog jezika na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, sve do 1906. godine, kada biva otpušten, pod izgovorom da nije položio profesorski ispit. Godine 1903. osniva društvo Gajret a potom i društva El-Kamer i Muslimanski klub. Godine 1907. osniva  list Ogledalo, a godinu dana kasnije odlazi u Beč i pristupa izradi dokrtorske disertacije "Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur" koju je odbranio 1910. godine i stiče stepen doktora ex linguis islamiticis. Osim toga, Safvet-beg Bašagić prevodi tekstove njemačkih pjesnika. Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanskom saboru i odmah potom, poslije smrti Ali-bega Firdusa, imenovan je za predsjednika Sabora. Na tom položaju ga je zatekao i slom Austro-ugarske Monarhije. Nakon rata, od 1919. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je umirovljen. Saharanjen je u haremu Begove džamije.


FRA IVAN FRANO JUKIĆ

Pisac, etnograf I borac za kulturnu emancipaciju Bosne I Hercegovine fra. Ivan Frano Jukić (Banja Luka, 1818 - Beč, 1857) pokrenuo je jednu od prvih svjetovnih škola u Bosni, u Varcar Vakufu  1849. godine. Osim toga, radio je na osnivanju prvog kulturnog društva (Kolo bosansko), te formulisao ideju nacionalnoga muzeja. Uz to, pokrenuo je i uređivao prvi književni časopis (Bosanski prijatelj), a napisao je i prvu historiografsko-geografsku sintezu (Zemljopis i poviestnica Bosne). U vidu promemorije (Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini...), koju je uputio sultanu Abdul Medžidu. U historiji je ostao upamćen i po tome što je formulisao embrio prvoga modernog ustava, u kojemu za Bosnu traži političke, kulturne i lične slobode, svjetovno školstvo, javnost uprave, reformu privrede i poreznog sistema, poštansku službu, štampariju i slobodno novinarstvo.


 



GAZI HUSREV-BEG   

Gazi Husrev-beg (Serez, Grčka,1480. - Crna Gora,1541.), bošnjački beg u Osmanskom carstvu u prvoj polovini 16. stoljeća.Bio je sposoban vojni strateg i smatra se najznačajnijim namjesnikom osmanske Bosne. Rođen je u Serezu u Grčkoj. Otac mu je bio Bošnjak iz Trebinja, dok mu je majka bila Seldžuka kćerka sultana Bajazida II. Gazi Husrev-beg je ratovao protiv Mlečana, Mađara i ostatka Bosanskog kraljevstva koje se bunilo protiv Osmanlijskog carstva. Za manje od tri godine osvojio je Knin, Skradin i Ostrovicu. Nakon ratnih uspjeha, Gazi Husrev-beg je odlukom carskog divana imenovan bosanskim sandžak-begom. Pod njegovim vodstvom Osmanska vojska je brzo napredovala u ratovanju. Gazi Husrev-beg je također osvojio utvrđene gradove Greben, Sokol, Jezero, Vinac, Vrbaški Grad, Livač, Karmatin, Bočac, Udbinu, Vranu, Modruč i Požegu. Osim vojnih uspjeha, Gazi Husrev-beg je imao ogroman uticaj na razvoj Bosne, naročito grada Sarajeva. Obnovio je Carevu džamiju i izgradio čuvenu Gazi Husrev-begovu džamiju, biblioteku, medresu, sahat-kulu, bolnicu i mnoge druge poznate zgrade. Gazi Husrev-beg je izgubio život u bici u Crnoj Gori 1541. godine. Njegovo tijelo je preneseno u Sarajevo i sahranjeno u haremu njegove džamije. Iznad vrata na turbetu piše: "Neka svaki dan milost Božija i blagoslov na njeg pada”.

 

HASAN KAFIJA PRUŠČAK

Hasan Kafija Pruščak (Prusac, 1544 - ?) je bio jedan od najplodonosnijih bošnjačkih školnika i jedan od najvećih bošnjačkih mislilaca. Puno ime mu je bilo Hasan Kafi b. Turhan b. Dawud b. Ya'kub az-Zibi al-Aqhisari al-Bosnawi. Kafi je njegovo književno ime, az-Zibi (lokalitet u neposrednoj blizini današnjeg Bugojna), al-Aqhisari (njegov rodni Prusac), i al-Bosnawi (Bošnjak)  - predstavlja oznaku njegove etničke pripadnosti. Studirao je u Istanbulu, a 1583. je imenovan za kadiju prusačkog kadiluka. Dr. Amir Ljubović navodi da je Hasan Kafija Pruščak "napisao, koliko je za sada poznato, sedamnaest djela iz različitih znanstvenih oblasti i vjerskih disciplina, a predmet njegovog posebnog interesovanja su bili politika, filologija, pravo, spekulativna teologiija i logika." Napisao je poznato djelo Zrcalo za Prinčeve - pomodnu raspravu o vlasti, kao i spisak bošnjačkih učenih autora. Iz oblasti logike/filozofije, Pruščak je autor dva, svjetski priznata i veoma poznata djela: Kafijin Kompendijum iz Logike i Komentar Kafijina Kompendijuma iz Logike (stručno obrađen komentar na prvo djelo). U svom prvom naučnom djelu iz logike, Hasan Kafija Pruščak je logičku problematiku razvrstao u sljedeće kategorije: (1) O riječima, (2) O ishodištima predodžbi - pet univerzalija, (3) O ciljevima predodžbi - interpretativni govor, (4) O ishodištima tvrdnji - sud, i (5) O ciljevima tvrdnji - silogizam. Petu kategoriju je podijelio na 4 sub-kategorije: (a) Apodiktika, (b) Dijalektika, (c) Retorika, (d) Poetika, i (e) Sofistika. U komentaru na svoje drugo logičko djelo, uz Uvod - komentar dijeli na tri logička poglavlja: (1) O riječima, (2) O ishodištima predodžbi - pet univerzalija, i (3) O ciljevima predodžbi - interpretativni govor. Jedno od njegovih najpoznatijih djela iz apologetike je 'Dženetske Bašče - O Temeljima Vjerovanja.' U svom stručnom naučnom stvaralaštvu napisao je više djela i brošura iz akaida u kojima pojašnjava osnovne postavke akide ehli sunneta vel džema'ata. Ta djela su, pojašnjava Dr. Zuhdija Adilović, odigrala veliku ulogu u osvješćivanju muslimana u tadašnjoj Bosni i susjednim predjelima. Dr. Adilović ističe da je jedno od najznačajnihih djela Hasana Kafije "Svjetlo Istinske Spoznaje o Temeljima Vjerovanja u kome je dao komentar na poznatu poslanicu iz akide čuvenog imama Tahavija."  Nadalje, Dr. Adilović ističe da "s obzirom da je Hasan Kafi živio u periodu početka dekadence Osmanskog hilafeta, dao svoj doprinos u analizi tadašnjeg stanja i ponudio konkretne prijedloge za njegovo prevazilaženje, tvrdeći da je polazna tačka u renesansi i napretku ispravno i čvrsto vjerovanje, smatram da mi danas možemo mnogo naučiti iz tog vrijednog djela i prepoznati greške u shvatanju glavnih temelja islamskog vjerovanja." Hasan Kafija Pruščak je predskazao propast Osmanske carevine upravo zbog toga što se tadašnja carska elita odala ponašanju koje se u islamu smatra nemoralnim.


HUSEIN – KAPETAN GRADAŠČEVIĆ

Husein-kapetan Gradaščević (Gradačac, 1802 - 1834) je bio general koji se je borio za bosansku autonomiju u Osmanskom carstvu. Također je poznat kao "Zmaj od Bosne". Odrastao je okružen političkom klimom nemira u zapadnim krajevima carstva. Kad je Dželaludin-paša otrovao njegovog brata Murata 1821 godine, Gradaščević se našao na čelu Gradačačke vojne kapetanije. Mladi Husein je tokom svog kapetanstva razvio reputaciju mudrog vladanja i tolerancije, te je postao jedan od najpopularnijih osoba u Bosni.  Godine 1831. izabran je za vođu pokreta za Bosansku autonomiju. Brzo je otjerao vezira i ostale protiv-autonomijske osobe, te tako postaje de facto vladar Bosanskog pašaluka.  Iste godine, 18. jula Gradaščević savlađuje vojsku pod zapovjedništom velikog vezira u blizini Štimlja u Kosovu. Odlučuje da ne nastavi pohod i vraća se u Bosnu gdje su ga njegovi vojnici proglasili novim vezirom. Godine 1832. pokret za autonomiju je izgubio prednost u ratu. Nakon niza manjih okršaja ključna bitka se dogodila 17. i 18. maja izvan Sarajeva. Bosanska vojska je poražena nakon što Hercegovačko pojačanje stiže i pridružuje se Osmanlijskoj vojsci. Iako bošnjački ustanak ne bi bio ugašen za još 18 godina, Gradaščević je morao bježati u Habsburšku monarhiju 31. maja. Odatle je on pregovarao sa sultanom da se vrati u carstvo, koji njegovu želju ne odobrava u potpunosti. Seli u Beograd i onda u Istanbul, gdje je umro od kolere 17. augusta, 1834 godine. Legenda u svoja doba, Gradaščević je danas bošnjački narodni junak i jedan od najuglednijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine.


VASO PELAGIĆ

Revolucionar i publicist Vaso Pelagić (Gornji Žabar, 1838. - Požarevac, 1899.) kao upravitelj Bogoslovije u Banja Luci zbog širenja nacionalnih ideja protjeran je od strane turskih vlasti, a zbog učestvovanja u bh. ustanku 1875. godine austrijske vlasti ga interniraju 1876. Za razliku od ostalih relevantnih učesnika ustanka, koji su favorizirali njegovu nacionalno-političku dimenziju, spajanje BiH sa Srbijom i Crnom Gorom, Pelagić je inzistirao na njegovoj socijalno-oslobodilačkoj dimenziji. Nakon internacije, odlazi u Srbiju i organizira prve proslave Prvog maja. Ovaj rani propagator socijalističke ideje iza sebe je ostavio djela Historiju bosanskohercegovačke bune, Odgovor na četiri društvena pitanja, Umovanje zdravog razuma i mnoga druga. Posljednje godine života proveo je u zatvoru u Požarevcu.




MEHMED SAĆIR KURTĆEHAJIĆ


Prvi moderni bosanski novinar Mehmed Šaćir Kurtćehajić (Bijelo Polje, 1844 - Beč, 1872), nakon što je završio osnovnu školu, sam se obrazovao, naučio turski jezik i stupio u državnu službu. Želio je evropsko obrazovanje, ali, kako je pisao: "U našim krajevima nema škole gdje se predaju više znanosti da se u ovim godinama izobrazim kao jedan evropski mladić." Godine 1868. uz saglasnost Osman-paše pokreće prve bosanske novine - Sarajevski cvjetnik. U svojim člancima je dosljedno zagovarao potrebu evropeizacije Bosne i bosanskoga društva, te toleranciju i razumijevanje među konfesijama i narodima. Za direktora Vilajetske štamparije postavljen je maja 1869. godine, a usput je obavljao i posao zvaničnog tumača u Vilajetskoj vladi. Bio je član Vilajetske skupštine, a od 1872. i gradonačelnik Sarajeva. Ne zna se gdje je sahranjen, ali se zna da je umro u Beču, 1872. obolivši od tuberkuloze.


KOSTA HOERMANN


Kosta Hoermann (Bjelovar, 1850 - Beč, 1921) je kulturni radnik, od 1878. visoki činovnik austro-ugarske Vlade u Bosni i Hercegovini. Bio je prvi upravitelj i organizator Zemaljskoga muzeja (1888), u kojemu je utemeljio muzejsku knjižnicu i uređivao (od 1889) Glasnik Zemaljskog muzeja. Osim toga, pokrenuo izuzetno značajni književni časopis Nada (1895), koji je uređivao Silvije Strahimir Kranjčević. Ostaće upamćen I kao osnivač Balkanološkog instituta u Sarajevu (1908). Uza sve ostalo što je, neobičnom energijom i ustrajnošću, učinio za strukturiranje kulturnoga života u Bosni i Hercegovini, Kosta Hoermann ostaje veoma zaslužan na polju folkloristike, kao sakupljač, autor i izdavač monumentalne zbirke Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini I-II, 1888-89. godine.




JOSIP VANCAŠ

Arhitekt Josip Vancaš (Sopron, Mađarska, 1859 - Zagreb, 1932) diplomirao je  na bečkoj Akademiji. Od 1885. do 1921. živio u Sarajevu, gdje je bio na čelu Uprave za graditeljstvo. Izveo je mnogo najreprezentativnijih zgrada (katedrala, zgrada Zemaljske vlade, danas Predsjedništvo, biskupska rezidencija, bogoslovija, niz stambenih objekata). Poznat je i po tome što je jedan je od prvih graditelja koji je ukazao na vrijednost i značaj bosanskog sloga u arhitekturi. U radu je uspješno kombininovao elemente tradicionalne bosanske gradnje i secesije. Podsticao je sistemsku zaštitu spomenika culture. Bio je i prvi dirigent prvoga javnog pjevačkog društva u Sarajevu (Maennergesangverein, 1887).


MEHMED DŽEMALUDIN EF. ČAUŠEVIĆ

Mehmed Džemaludin ef. Čaušević (Arapuša kod Bosanske Krupe,1870 - Sarajevo, 1938) je bio bosanski velikan i vjerski prvak muslimanskih Bosanaca. Medresu je završio u Bihaću, a Mektebi hukuku (Pravni fakultet) 1887. godine u Istanbulu. Od 1903. do 1905. godine nastavnik bio je arapskog jezika na Velikoj sarajevskoj gimnaziji, kad je izabran za člana ulema-medžlisa. Dvije godine, od 1910. do 1912., profesor je na Šerijatskoj sudačkoj školi, profesoru na osobni zahtjev prekida, dugo je bez posla, da bi na nagovaranje Hodžinske kurije a uz opiranje Austro-ugarske bio 1913. godine izabran za reisul-ulemu. Na tom položaju ostao je sve do 1931. godine, i za to vrijeme je bio nesporni duhovni vođa Bošnjaka, pokretač i učesnik njihovih brojnih akcija. Kao teolog i kulturni radnik pripadao je reformatorskom dijelu bošnjačke inteligencije i sav životni vijek je proveo u iznalaženju odgovarajućih načina bošnjačkog duhovnog i političkog življenja. Stupanjem na snagu novog ustava Islamske zajedinice 1930. godine, kojim se dokida samostalnost te institucije, na osobni je zahtjev penzioniran, ne prihvatavši da obnaša svoju funkciju u tako po muslimane sramnim uvjetima. Ef. Čaušević reformira arebicu za potrebe pisanja bosanskim jezikom unoseći u nju palatale đ, nj, lj i ć, te vokale o, i, e. Tako preuređena arabica nazivana je reformirana arabica, mektebica, hrvatica i matufovača. Njome su printana mnoga značajna djela kao što su: Kratka historija Islama, Bergivija i Tedžvid. Objavljivati je počeo za vrijeme školovanja i studija u Turskoj u listovima: Tercünam-i hakitat, Tasvir-i efkâr i Vatan a u rodnoj Bosni uređuje Behar (1906-1907) , Tarik i Mekteb. Bio je poznat i po tome što je u svoje vazove unosio svoje liberalne i reformatorske poglede na islamsku tradiciju. Veliki je pobornik prosvjete svojeg naroda, zaslužni promicatelj tolerancije, ravnopravnog položaja ženskog bića u ljudskom društvu, prvenstveno putem njihovog odgoja i obrazovanja te učestvovanja u javnom životu.
Na položaj reisu-l-uleme u teškom ratnom i poratnom periodu Džemaludin ef. Čaušević se predano i dostojanstveno borio za ravnopravnost islama i muslimana, dolazeći u česte sukobe kako sa jugoslovenskom vladom tako i sa konzervativnom ulemom i zaostalim muslimanskim svijetom. Kada je 1929. godine ministar Milan Srškić donosenjem novog Ustava Islamske vjerske zajednice pokušao srušiti vjersku autonomiju, reis Čaušević mu se oštro suprostavio, što je za posljedicu imalo njegov odlazak u penziju 1930. godine. Do kraja života 1938. godine radio je na prijevodu Kur'ana sa Muhamedom Pandžom. Dženaza ovom velikom alimu, reformatoru i borcu bila je do tada nezapamćena po brojnosti onih koji su željeli da mu tim posljednjim zemaljskim činom odaju priznanje. Svojom ljudskom moralnom i intelektualnom snagom, veličinom, dobrotom i tolerancijom ostavio je duboke tragove i u hrvatskom narodu čineći mu dobro i boreći se za njegov opći napredak u miru i slozi s Bošnjacima.


MEHMED SPAHO

Mehmed Spaho (Sarajevo, 1883 - Beograd, 1939) je osnovnu školu i Gimnaziju završio u Sarajevu, a Pravni fakultet u Beču 1906. godine. U početku se posvetio sudačkom zvanju, te je 1906.-1908. godine bio sudski prislušnik, a do 1910. godine advokatski pripravnik. Kada je u Sarajevu osnovana Trgovačko-obrtnička komora, izabran je za njenog sekretara. No tom položaju je ostao do stupanja u politički život. Bio je član Muslimanske narodne organizacije, član Narodnog vijeća poslije sloma Austro-Ugarske i ministar u Kraljevini SHS od 1921. do 1939. godine. Umro je 1939. godine u Beogradu pod nerazjašnjenim okolnostima. Pretpostavlja se da je otrovan, da bi se uklonio kao moguća prepreka Cvetković-Maček sporazumu. Mehmed Spaho je bio prvi Bošnjak u Vladi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) , a kao jedan od trojice ministara iz BiH i to po etničko-vjerskom ključu: Hrvat dr. Tugomir Alaupović je bio ministar vjera, a Srbin Uroš Krulj ministar zdravlja. Spaho je također jedan od dva priznata zastupnika Jugoslovenske muslimanske organizacije među 11 Bošnjaka od 42 zastupnika Narodnog vijeća SHS za BiH. Jugoslovenska muslimanska organizacija je u to vrijeme smatrala da joj pripada 15 zastupničkih mjesta.


IVO ANDRIĆ

Ivo Andrić (Dolac kod Travnika, 1892 - Beograd, 1975) rodio se u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu. Kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša. Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist. Poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Godine 1961. dobija nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo. Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskog (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (desno), koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912., svjedoči da mu je materinji jezik - hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakowu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne. U tom razdoblju on postaje i zagovornik ideje Jugoslavenstva. Nakon nastanka zajedničke države Andrić se počinje izjašnjavati kao Srbin  i tu nacionalne identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovjedki objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom varijantom srpskohrvatskog jezika kako se tad zvao). Kako ta kontroverza nikada nije rješena danas ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Detaljnom raščlambom Andrićeva djela, prije svega njegovih pripovijedaka, bošnjačko-muslimanski kritičar Muhsin Rizvić je dao, po Andrićev ljudski i umjetnički integritet, upravno razornu ocjenu. U tom je prikazu (kao i drugima posvećenima toj temi) Andriću ponajviše zamjereno stereotipno prikazivanje bosanskih Muslimana koji su, skoro u potpunosti, okarakterizirani kao "istočnjački" element bez racionalnih dvojbi svojstvenih kršćanima, utonuo u senzualnost i duhovnu prazninu i podsvjesno tjeran na drastična nasilja i mržnju prema kršćanima kao neku vrstu kompenzacije zbog "grijeha" izdaje i prelaska na vjeru turskoga osvajača. Iako su takva uopćavanja problematična, ne može se zanijekati da u Andrićevom djelu Bosanski Muslimani ne figuriraju kao ličnosti nego kao lik Pravi početak njegova literarnog stvaralaštva jeste Ex Ponto, štampan u Zagrebu 1918, a iza njega slijede Nemiri, Put Alije Džerzeleza, Pripovetke... Poslije Drugog svjetskog rata nastaju Gospođica, Travnička hronika i Na Drini ćuprija. Za mnoge Andrić je najznačajniji moderni bh. pisac.


MEŠA SELIMOVIĆ

Mehmed Meša Selimović (Tuzla, 1910 - Beograd, 1982) je u rodnom gradu završio osnovnu školu i gimnaziju, a 1930.godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslavenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata živi u Tuzli, gdje ga hapse zbog saradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član Komunističke partije Jugoslavije i član Agitpropa za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik Izdavačko preduzeće "Svjetlost". 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd. Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti. Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), Goranova nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.


HAMDIJA POZDERAC

Hamdija Pozderac (Cazin, 1934 - Sarajevo, 1988) je bio bosanskohercegovački političar, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednik Ustavne komisije SFRJ 1970-ih i 80-ih godina. Imao je tri brata (Hakija, Sakib i Ismet), te četiri sestre (Bekira, Fatima, Hasnija i Zuhra). Još za vrijeme svog srednjoškolskog obrazovanja se uključio u rad tada ilegalne organizacije SKOJ-a, a u tokove narodnooslobodilačkog rata se uključio 1941. godine, te obavljao niz važnih funkcija i vojnih dužnosti. U 8. krajiškoj narodnooslobodilačkoj udarnoj brigadi bio je sekretar bataljonskog i brigadnog komiteta SKOJ-a, a zatim član Oblasnog komiteta USAOJ-a i SKOJ-a za Bosansku krajinu. Početkom 1944. godine postao je sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a i član Okružnog komiteta KPJ Bihać. Bio je nosilac Partizanske spomenice 1941. i odlikovan je Ordenom za hrabrost, Ordenom zasluga za narod, Ordenom bratstva i jedinstva, Ordenom Republike, Ordenom jugoslovenske zastave sa lentom i ordenom junaka socijalističkog rada. Nosilac je nagrade ZAVNOBiH-a. Poslije rata je obavljao niz partijskih i državnih dužnosti. Od 1965. godine je bio član CKSK BiH, zatim poslanik Prosvjetno-kulturnog vijeća Skupštine SRBiH, od 1971 do 1974. predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a od 1971. do 1978. godine predsjednik Skupštine SRBiH. Bio je član Izvršnog komiteta CKSKBiH i sekretar Sekretarijata, a dugo vremena je bio član Predsjedništva CK SKJ i predsjednik CKSK BiH. Na kraju svoje bogate političke karijere bio je i član Predsjedništva SFRJ, a kada je trebao biti izabran za predsjednika Predsjedništva bio je prisiljen da da ostavku i da se sramno povuče iz političkog života Jugoslavije kojoj je posvetio cijeli svoj život. Bio je visokoobrazovan, a završio je Visoku partijsku školu u Moskvi, te Filozofski fakultet u Beogradu 1959. godine. Izdao je niz publicističkih i naučnih djela, a od 1961. godine je predavao opštu sociologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.


BRANKO MIKULIĆ

Branko Mikulić (Bugojno, 1928 - Sarajevo 1994), po struci ekonomista, a po opredjeljenju politički radnik, bio je član Predsjedništva SFRJ iz BiH, sekretar sreskog komiteta SK u Gornjem Vakufu, Bugojnu, Livnu i Zenici, organizacioni sekretar u Bugojnu i Jajcu, član CK SK BiH, predsjednik skupštine sreza Sarajevo, sekretar Izvršnog komiteta CK SK BiH, predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine SRBiH, predsjednik CKSK BiH, član Predsjedništva CK SKJ. Za vrijeme poltitčke karijere Hamdije Pozderca i Branka Mikulića vezuje se najznačajniji period razvoja BiH nakon Drugog svjetskog rata; zlatne godine razvoja BiH unutar jugoslavenske federacije i posebno uspostavljanja BiH kao relevantne i po svemu ravnopravne članice bivše Jugoslavije. Upravo zbog njihovih insistiranja na ubrzanom ekonomskom i privrednom jačanju republike, što je neminovno pratilo i jačanje i izgrađivanje književnih, vjerskih i kulturnih institucija i pojedinaca unutar sva tri i svih drugih naroda u BiH, po procjenama historičara, Bosni su nametani fabricirani slučajevi nacionalističkih istupa, od aferee Neum do Agrokomerca za koju analitičari novije bh. historije tvrde da je montirana upravo da bi izazvala politički krah Hamdije Pozderca.


ALIJA IZETBEGOVIĆ


Alija Izetbegović (Bosanki Šamac 1925 - Sarajevo, 2003) je rođen u porodici zemljoposjednika, koji su se doselili iz Beograda. Nakon prvih višepartijskih skupštinskih izbora u Bosni i Hercegovini 1990. godine izabran je za predsjednika Republike Bosne i Hercegovine kao predstavnik Stranke demokratske akcije (SDA) iz redova muslimanskog naroda, do 1992. godine. Od 1992. do 2000. godine bio je predsjednik sedmočlanog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Kao predsjednik Bosne i Hercegovine proglasio je, nakon referenduma o nezavisnosti 1992. godine, nezavisnost i otcjepljenje BiH od Jugoslavije. Diplomirani je pravnik, političar po uvjerenju. Suđeno mu je kao pripadniku Mladih Muslimana 1946. godine i tada je dobio tri godine zatvora. U poznatom Sarajevskom procesu 1983. godine ponovo je otišao u zatvor. Ovaj put razlog je bila Islamska deklaracija, koju je napisao 1970. godine i zbog koje je od presuđenih četrnaest odležao pet godina i osam mjeseci. Političku karijeru Izetbegović je počeo 1990. kao osnivač i lider SDA, nacionalne stranke Bošnjaka. U karijeri političara imao je teških propusta, ali i zvjezdanih trenutaka - i u jednom i u drugom slučaju najviše se volio pozivati na narod, u čije se ime ne libi odlučivati. Njegova je vlast danas među Bošnjacima neograničena i neupitna. Protivnici mu zamjeraju preveliko oslanjanje na zatvorski krug prijatelja, kontinuirano loš odabir kadrova i kolebljivost. Oni oštriji predbacuju mu da od Bosne pravi klasični begovat. "Mi smo na neki način i Istok i Zapad; jer smo muslimani - mi razumijemo dileme islamskog svijeta; jer smo evropski narod - mi razumijemo dileme Zapada", teza je na kojoj je gradio svoje dobre odnose i sa Istokom i sa Zapadom. Izetbegović je često bio na velikim kušnjama, osobito za vrijeme rata, i pred velikim odlukama za vrijeme kratkog a dramatičnog perioda u bh. historiji. Pritisnut sa svih strana - između različitih svjetskih interesa, zelja i političkih nauma, ukliješten i u samoj Stranci demokratske akcije od strane vlastitih jastrebova, ucijenjen od partnera na vlasti, ipak je uspio stvoriti karizmu prvog u Bošnjaka. Deklarativno se nije prestao zalagati za cjelovitu i demokratsku BiH; efektivno, njegova se politika svodi na bošnjacko-muslimansku, i na zadržavanje osobne vlasti.


ADIL-BEG ZULFIKARPAŠIĆ


Adil-beg Zulfikarpašić (Foča, 1921-Sarajevo, 2008) je bio privrednik, publicist, političar i dobročinitelj. Rođen je kao sin veleposjednika Husein-bega Zulfikarpašića, dugogodišnjeg gradonačelnika Foče i majke Zahide Zulfikarpašić koja je porijeklom iz fočanske plemićke porodice Čengić. Osnovnu školu je završio u Foči, a srednju školu u Sarajevu. Studirao u Grazu, Beču i Fribourgu. Diplomirao političke nauke i pravo. Od 1941. godine je učesnik u antifašističkom pokretu. Završio rat kao potpukovnik. Bio je zamjenik ministra trgovine u prvoj poslijeratnoj Vladi Narodne Republike BiH. Nakon završene narodnoslobodilačke borke i stvaranja Titove Jugoslavije, 1946. godine emigrira iz Bosne i Hercegovine. Postaje predsjednik Bošnjačkog Liberalnog saveza. Također je bio urednik „Bosanskih pogleda“, koji izlaze u Beču i Fribourgu od 1960. do 1967. godine. Suosnivač je Demokratske alternative i član izvšnog odbora Liberalne internacionale. Bio je direktor i vlasnik kompanije Stamaco u Cirihu. Godine 1988. osnovao je Bošnjački institut, koji je nastao kao plod njegovog dugogodišnjeg sakupljanja, klasificiranja i sistematiziranja historijske, književne, novinsko-publicističke, rukopisne, arhivsko-dokumentacijske i folklorne građe o Bosni i Hercegovini, kao i o susjednim zemljama i njihovim narodima. Vraća se u Bosnu i Hercegovinu u martu 1990. godine i zajedno s Alijom Izetbegovićem formira Stranku demokratske akcije (SDA), čiji je potpredsjednik. Razilazi se sa SDA (u septembru 1990.) i osniva Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO). Bio je osnivač, izdavač i vlasnik je tjednika Bosanski pogledi u Sarajevu (1991.). U julu 1991. inicirao takozvani Historijski sporazum između Bošnjaka i Srba. Objavio više zapaženih rasprava, eseja i članaka. Kao istaknuta ličnost kulturnog, javnog i političkog života dao je brojne intervjue. Mnogi od njih su sabrani i objavljeni u zasebnim knjigama, kao sto su Bosanski pogledi (London 1984.), Bosanski Muslimani: faktor mira izmedju Srba i Hrvata (Cirih 1986.), Adil - članci i intervjui (Sarajevo 1991.), Bošnjak – Adil Zulfikarpasić (Zürich 1994.), Sudbina Bošnjaka (Beograd 1999). Godine 1991. u Sarajevu je otvorio podružnicu Bošnjačkog institute, a u maju 2001. godine svečano je otvoren moderno i savremeno opremljen Bošnjački institut – Fondacija Adil Zulfikarpasić u Sarajevu. U tu zgradu su preneseni glavni fondovi iz Bošnjačkog instituta u Cirihu: biblioteka, arhiv i galerija umjetničkih slika. Posljednjih godina svoga života Adil-beg Zulfikarpasić je živio sa suprugom Tatjanom Zulfikarpašić (rođenom Nikšić) na relaciji Zürich-Sarajevo. Sahranjen je u Sarajevu,  u turbetu koji se nalazi na ulazu u Bošnjački institut.
 

 
 
Reklame:
 


 
 
Rodoslov - Kako istraivati   Rodoslov - izrada porodicnog stabla   Rodoslov - Zanimljivosti   Izlog knjiga
  Copyright © 2009 Rodoslov.ba, Sva prava zadržana. Powered by 5-th Floor Productions - Disti razvojni studio