Rodoslov - porodično stablo
IZDAVAŠTVO: KNJIGA "NAŠI KORIJENI"
               Više...
 
MARKETING
Pokrovitelj portala
 
 
Dokumentarna osnova humanističke baštine
 

Bibliotečka i arhivska građa kao osnovne komponente dokumentarne baštine još od srednjeg vijeka u Bosni i Hercegovini na svoj upečatljiv način svjedoče o bogatstvu „jedinstva u razlikama“ koje karakterizira kako formu tako i sadržaj raznolikih bosanskohercegovačkih pisanih spomenika sačuvanih iz prošlosti. 1)

 

Među njima istaknuto mjesto zauzimaju, između ostalih, Povelja Kulina bana (iz 1189. godine), Hvalov zbornik (rano 15. stoljeće), bogato ilustrirana Hagada (koja, vjerovatno, datira iz 15. stoljeća), prekrasno iluminirani džuzovi rukopisa Kur’ana koje je džamiji u svome rodnom mjestu Sokolovićima u istočnoj Bosni uvakufio bosanski državnik Mehmed-paša Sokolović (sredina 16. stoljeća), Nauk krstjanski od Matije Divkovića (koji datira iz 1611.), Služabnik - pravoslavni molitvenik iz Žitomislića (koji datira iz 18. stoljeća). Sve ove knjige su tiha, ali živa, svjedočanstva o multikulturnoj tradiciji bosanskohercegovačke prošlosti.

 

Usprkos svojoj burnoj historiji, koju su često pratili ratovi i njima svojstvena destrukcija, Bosna i Hercegovina je poznavala i periode prosperitetnog mira i društvenog napretka. Sačuvani dokumenti svjedoče da je u kontinuitetu svoga kulturnog razvoja ova zemlja od davnina bila prepoznatljiva po ljudima koji su cijenili knjigu i blagonaklono prihvatali poruke koje je ona nosila u sadržaju svojih stranica. U dokumentima je sačuvano sjećanje na slučajeve kada su, ne tako rijetko, čak i nepismeni pojedinci bili voljni potrošiti novac da se plati trud prepisivanja i štampanja knjiga. U drugim prilikama iskazivana je spremnost trgovaca, koji možda nisu znali čitati, da u svoj rodni kraj dopreme knjige iz najudaljenijih krajeva svijeta.

 

Već nekoliko stoljeća glavni oblik intelektualne komunikacije među pismenim dijelom stanovništva Bosne i Hercegovine bili su rukopisi čija starina seže sve do njenog srednjevjekovlja. Neke od starih knjiga dospjele su u ovu zemlju iz muslimanskog i hrišćanskog Istoka, Sjeverne Afrike i Španije. Nakon uvođenja štamparske tehnike u 15. stoljeću i čestih kontakata sa kulturnim centrima u Evropi, naročito sa Italijom, štampane knjige, posebno one franjevačke provenijencije, počele su u znatnijem broju pritjecati u Bosnu već u 17. i 18. stoljeću. Iako kratko vrijeme, u benevolentno doba bosanskog namjesnika Gazi Husrev-bega u blizini Goražda u istočnoj Bosni (oko 1519-1523) djelovala je štamparija iz koje su izašle tri pravoslavne knjige vjerskog sadržaja.

 

Tradicija prepisivanja knjiga, kao društveno prepoznatljive i ozbiljne profesije u prošlosti Bosne, potvrđena je činjenicom da danas dvije važnije ulice u starim kvartovima Baščaršije podsjećaju na dobro organiziran esnaf prepisivača, na što uspomenu čuvaju njihovi nazivi -  Mali i Veliki mudželiti. U Foči je u sedamnaestom stoljeću među tamošnjim Bošnjacima postojao poseban prepisivački skriptorij čiji je rad finansiran iz privatno utemeljenog vakufa.

 

Sa historijske tačke gledišta, počevši sa najranijim natpisima na srednjevjekovnim nadgrobnim spomenicima - stećcima, pa sve do danas, kada latinica i ćirilica imaju prevlađujuću ulogu u pisanoj komunikaciji, u Bosni se, u određenim historijskim razdobljima, koristilo pismo  bosančica. U otomansko vrijeme arapski sistem pisanja je također bio popularan, posebno u krugovima pripadnika lokalnog intelektualnog sloja, koji su se komotno kretali unutar duhovnih riznica tri glavna orijentalna jezika – arapskog, turskog i perzijskog, pri čemu je alhamijado pismenost predstavljala poseban fenomen karakterističan uglavnom za Bošnjake. Općenita je praksa bila da su muslimanski, katolički, pravoslavni i jevrejski pismeni ljudi  koristili jezike i pisma koji su im bili bliski unutar njihovih duhovnih obzorja.

 

Institucionalni interes za istraživanja različitih aspekata kulturne memorije u Bosni i Hercegovini, u čiji okvir spada i dokumentarna baština, stariji je od jednog stoljeća, a njegov rani period s pravom se dovodi u vezu sa djelatnošću Zemaljskog muzeja, osnovanog u Sarajevu 1888. godine. Brojne druge ustanove (biblioteke, arhivi, muzeji, galerije) koje po prirodi svoje misije imaju u fokusu očuvanje zabilježenog sadržaja proisteklog iz različitih oblasti ljudskog znanja i iskustva, nastajale su kasnije, neke su i dalje aktivne, dok su neke u međuvremenu ugašene.

 

U naše doba, u vrijeme koje mnogi nazivaju tranzicijskim, jedno od akutnih pitanja koje se postavlja pred ove institucije memorije, kako ih  imenuje UNESCO, jest: kakvo je mjesto takvih institucija u tekućim bosanskohercegovačkim nastojanjima da se obnovi društvena infrastruktura kako bi se što bezbolnije prevazišle tragične ratne okolnosti i razaranja koja su ih pratila.

 

Jer, da bi se govorilo o progresivnoj ulozi i sposobnosti ovih ustanova da se na djelotvoran način bave kulturnim sektorom, pitanje njihove kadrovske obnove, pitanje reforme visokoškolske edukacije za edukaciju neophodnih stručnjaka, i, na kraju krajeva, njihovog adekvatnijeg situiranja u pravni i općedruštveni okvir civilizacijskog habitusa Bosne i Hercegovine, istovremeno je i pitanje njihove dalje egzistencije.

 

Zašto u tim procesima dokumentarna memorija ima posebnu važnost ? Ima je upravo zbog toga što još uvijek ne možemo s pouzdanošću odgovoriti i na takva pitanja kao što je ono naizgled jednostavno: gdje su najvažniji historijski dokumenti – svjedočanstva povijesne vertikale bosanskohercegovačkog društva starijih historijskih razdoblja, uključujući i one koji za mnoge imaju magičnu privlačnost i danas, a tiču se srednjevjekovne kraljevske Bosne.

 

Mnogi bi se, naprimjer, složili da bi bila prava dragocjenost da su se iz osmanskog doba sačuvali, i da su pronađeni, nacrti i tehnička rješenja nastala u vremenu i u vezi sa gradnjom Gazi Husrev-begove džamije na Baščaršiji, ili bilo kojeg drugog značajnijeg arhitektonskog spomenika iz ranijih vremena. Naravno, malo je izvjesno da bi se to moglo i desiti, a radi se o zaista impozantnom graditeljskom poduhvatu koji zavređuje pažnju ozbiljnog profesionalnog interesiranja i naučnika i historičara arhitekture, ali i šire javnosti.

 

Slična pitanja nameću se sama po sebi i u vezi sa arhivskim naslijeđem istaknutih bosanskohercegovačkih naučnika i stvaralaca iz drugih domena intelektualnog i duhovnog stvaralaštva, kako iz ranijeg tako i iz najnovijeg perioda naše historije. Evo i primjera: koliko ljudi bi poželjelo, naprimjer, imati mogućnost pristupa arhivima dvojice nobelovaca -  Vladimira Preloga i Ive Andrića?! Ali, nažalost, glavnina njihovih dokumenata se ne nalaze u Bosni i Hercegovini.

 

Ovo što je rečeno za sudbinu dokumentarne baštine pojedinaca nastale u prošlosti može se  isto tako argumentirano tvrditi za dokumente koji, kao rezultat rada institucija i drugih organizacijskih formi bosanskohercegovačkog društva, u različitim formatima nastaju svakodnevno u naše doba...

 

Razlozi nedovoljne brige za ovaj oblik baštine mogu se naći u neadekvatnoj kulturi pamćenja u bosanskohercegovačkoj kulturnoj i društvenoj zajednici. U vezi s tim se kao očigledan primjer nameće, naprimjer, pitanje statusa etnomuzikološkog naslijeđa kojeg su iza sebe ostavili zaista vrsni interpretatori sevdalinke kao što su Zaim Imamović, Himzo Polovina, Safet Isović i drugi. Da to nije tako, ne bi se moglo desiti da ni do danas bosanskohercegovačka muzička tradicija nema svoga trajnog pribježišta u ustanovi koja bi se, po priorodi stvari, trebala nazivati Muzičkim arhivom BiH.

 

O fotografskoj, audiovizuelnoj i, u najnovije vrijeme, digitalnoj građi nastaloj tokom dvadesetog stoljeća, i koja je u nastajanju u naše doba, malo se ko brine kako bi ona bila prikupljena, arhivirana, obrađena i kako bi bilo omogućeno njeno zbrinjavanje i korištenje.

 

Pored autentično domaćih dokumenata, od kojih neki svoju starinu vuku iz srednjeg vijeka, ti dokumenti uključuju i građu koja nosi pečat uzajamnih veza BiH sa zemljama njenog bližeg i daljeg susjedstva, kao i područja centralne i jugoisočne Evrope, s jedne strane, te područja Mediterana,  s druge. Ne radi se samo o izvorima sa islamskim kulturnim pečatom - i druge religijske tradicije su primjereno zastupljene u tome naslijeđu: hrišćanska, katolička i jevrejska. Iz sačuvanih primjera te tradicije jasno se  vidi da tokom prethodnih nekoliko stoljeća domaći duhovni i kulturni prostor sa vanjskim svijetom nije bio povezan samo trgovinom. Plodotvorna intelektualna komunikacija putem knjige posebno je intenzivirana zahvaljujući masovnijoj proizvodnji papira u zapadnoj Evropi, odakle se taj artikal u Bosnu u prošlosti uglavnom i uvozio. Ta tehnološka inovacija, za koju kulturni svijet treba zahvaliti dalekoj Kini,  na Zapad je prenesena uz pomoć Arapa. I prije Gutenbergovog otkrića tehnike pokretnog štamparskog sloga u petnaestom stoljeću, mogu se pratiti intenzivne zagranične i interkontinentalne veze i uzajamna kulturna preplitanja u neprekidnom lancu komunikacije, što nije teško prepoznati kao rani primjer nečega što se danas, sa dosta zakašnjenja, naziva procesom globalizacije.

 

U minulim stoljećima čitav civilizirani svijet bio je, na neki način, ujedinjen ako ničim drugim a ono sigurno pisanom i štampanom riječju, uključujući učenu komunikaciju naučnog sadržaja. To se – naravno, na sasvim drugim tehnološkim osnovama - dešava i danas, zahvaljujući višestrukim mogućnostima koje za razmjenu ideja nudi svjetska informacijska mreža i izvori znanja do kojih ona otvara vrata.

 

***

 

Sudbina dokumentarnog naslijeđa Bosne i Hercegovine na mnogo načina odražava historiju ove zemlje. To najbolje ilustrira primjer jednog od najvažnijih ranih službenih dokumenata Bosne i Hercegovine - Povelja Kulina bana, koja datira od 29. augusta 1189. godine. To je povelja srednjevjekovnog bosanskog vladara Bana Kulina, pisana bosančicom, na narodnom jeziku. Njome se građanima Dubrovnika odobrava pravo da slobodno trguju unutar granica njegove države. Tri prijepisa ovog dokumenta sačuvana su do današnjeg dana, istina u stranim bibliotečkim i arhivskim zbirkama.

 

Jedan od ovih primjeraka čuva se već skoro dva stoljeća u biblioteci Akademije nauka u St. Petersburgu u Rusiji, a druga dva su, nakon što su od 1833. godine pa nadalje bila smještena u Hashof und Staats-archiv u Beču, preseljavana nekoliko puta, dok nisu dospjela u Državni arhiv u Dubrovniku. Pažnju javnosti ovi dokumenti su iznova privukli zahvaljujući studiji Gregora Čremošnika o srednjevjekovnim bosanskim poveljama, koja je objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja, III (Sarajevo, 1948.103-143).

 

Što se tiče glavnine spomenika srednjevjekovne bosanske pismenosti, većinu ih je zameo vihor vremena. Ono malo što je sačuvano nalazi se u inozemnim bibliotekama, posebno u italijanskim kulturnim centrima (Venecija, Padova, Bolonja, Ankona i drugi). U Državnoj biblioteci u Berlinu, naprimjer, čuva se srednjevjekovni rukopis - vjerovatno bosanske provenijencije - pod nazivom Priča o Aleksandru Velikom.

 

Pored toga, univerzitetska biblioteka u Bolonji pružila je utočište rijetkom i važnom srednjevjekovnom rukopisu poznatom pod nazivom Hvalov zbornik, čije su prekrasno iluminirane stranice otkrivene javnosti kada je 1988. godine faksimilno izdanje objavila  sarajevska izdavačka kuća „Svjetlost”. Rana izdanja katoličkih, kao i pravoslavnih, vjerskih knjiga od autora iz Bosne i Hercegovine štampana su u štamparijama u Veneciji, Ankoni, Padovi...

 

U tom pogledu trebalo bi također spomenuti biblioteke u Austriji, Irskoj, Rusiji, Mađarskoj, susjednim zemljama - Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori.

 

Značajnu kolekciju kulturološke građe islamske provenijencije porijeklom iz Bosne čini Bašagićeva kolekcija, koja se čuva u univerzitetskoj biblioteci u Bratislavi. Nedavno su se novi naslovi knjiga bosanskih autora pojavili u bogatim zbirkama islamskih rukopisa u Turskoj, posebno u najvećoj od njih - Sulejmaniji biblioteci u Istanbulu.

 

Poboljšanju statusa zabilježene dokumentarne memorije u širem ambijentu bosanskohercegovačke kulture i nauke, pored buđenja interesa domaćih faktora, moglo bi doprinijeti i dosljednije korištenje normativne, tehnološke i stručne infrastrukture koju nude međunarodne profesionalne asocijacije. One, uz ostalo, sistemski kreiraju i promoviraju brojne norme i standarde koji se odnose na status, obradu, pristup, čuvanje i prezentaciju različitih formata u kojima se pojavljuje dokumentarno naslijeđe koje, treba li to posebno isticati, pored svoje kulturološke dimenzije, predstavlja   neophodnu osnovu za naučno-israživački rad.

 

Pri tome, a za potrebu ovoga rada, pod dokumentima se podrazumijevaju različiti formati grafičkih zapisa onako kako ih je definirao UNESCO u svome programu „Memorija svijeta“. UNESCO-ov program “Memory of the World”, koji je iniciran 1992. godine, svoju pažnju fokusira na “dokumentarno naslijeđe čitavog čovječanstva”, kako se tvrdi na informativnom portalu ove međunarodne organizacije. Dokument (document) ili grafički zapis (record) smatra se nečim što je rezultat čovječije svrsishodne i voljne intelektualne aktivnosti. I dok je, prema tom izvoru, koncept dokumenta univerzalan, istovremeno se ukazuje i na činjenicu da su neke kulture “više dokumentarno orijentirane nego druge“. S obzirom da razvoj tehnologije uvjetuje promjenjivu prirodu forme u kojoj se dokumenti pojavljuju, UNESCO-ova definicija dokumenta morala je nužno biti široka i svakako obuhvatiti već uobičajene oblike pod kojima tradicionalno razumijevamo taj pojam. Ukratko, dokumente čine knjige, časopisi, arhivska građa, nosači zvuka različite vrste, pokretne slike, te različite druge vrste grafičkih, audio i video zapisa, uključujući i resurse kojima je pristup moguć zahvaljujući priključivanju na kompjuterske mreže putem interneta.

 

Oslanjajući se na mogućnosti koje pruža informacijska tehnologija, široka lepeza na dokumentima pohranjenog znanja danas je dostupna u elektronskoj formi. Ona, kao takva, može biti korisna za obnovu i rekonstituciju barem dijela uništene dokumentarne memorije kao važnog aspekta ukupne bosanskohercegovačke humanističke tradicije. Međutim, da bi svjetska informatička mreža, ili, popularnije, web, ma koliko važna, bila istinsko svratište učenjaka, umjesto “surfajućeg alternativnog svijeta”, kako ju je neko nazvao, ona mora biti podložna evaluativnim kriterijima i podvrgnuta profesionalnim standardima za kvalitet koji se inače primjenjuju i na tradicionalne informacijske resurse. Jer, treba znati da informacije pohranjene i pretražive na svjetskoj informacijskoj mreži imaju kratak vijek trajanja, teško je utvrditi njihovu relevantnost, i često su veoma nepouzdane.

 

 

Napomena:

  1. U knjizi Dževada Jahića Rječnik bosanskog jezika. Tom prvi: A- Ć (Sarajevo: ANUBiH, Bošnjačka asocijacija 33, Sarajevo, 2010.), na str. 140, „Baština“ je definirana u slijedećim terminima: „1. naslijeđeno imanje, svoja zemlja, očevina, djedovina, 2. mjesto gdje je bogumil pokopan, na kojem je stećak, 3. kulturna dobra, naslijeđeno iz prošlosti“.

 

 

Izvori i literatura:

  • Arnold, Matthew. High Culture.  London, 1869.(www.gutenberg.org/ebooks/4212) (pdf) (12.02.2011).
  • Bašović, Ljubinka. Biblioteke i bibliotekarstvo u Bosni i Hercegovini: 1918.-1945. Sarajevo: „Veselin Masleša“, 1986.
  • Bogićević, Vojislav. Pismenost u Bosni i Hercegovini od pojave slovenske pismenosti u IX v. do krajaaustrougarske vladacvine u BiH 1918. godine. Sarajevo:“Veselin Maselša,“ 1975. 313 str.
  • Gerc, Ana. Biblioteka u digitalnom okruženju: Priručnik za predmet Informatizacija bibliotečke djelatnosti.Sarajevo: Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, 2008. 316 str.
  • Bakaršić, Kemal. Fragmenti kulturne historije Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Magistrat, 2005.
  • Bašagićeva kolekcija u Bratislavi: „Free will and Acts of Faith“. (http://www.wdl.org/en/item/2986).
  • Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine. Zagreb: Privredni vijesnik, 1990.
  • Blago Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, 2010.96 str.
  • Filipović, Muhamed. Historija bosanske duhovnosti. Knj. I: Prahistorija., Knj.4: Epoha modernizacije.Sarajevo: Svjetlost, 2004.
  • Filipović, Muhamed. Metodologija znanosti i znastvenog radaUvodna predavanja za postdiplomce svih struka. Sarajevo: Svjetlost, 2004.
  • Goraždanska štamparija 1519-1523. Predstavlja četverotomni komplet koji sadrži tri fitotipske knjige u izdanju Univerziteta Istočno Sarajevo i Narodne biblioteke Srbije. Postoji i digitalna kopija ovih knjiga na web stranici (http://digital.nb.rs).
  • Hadžiosmanović, Lamija. Biblioteke u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske vladavine. Sarajevo: IRO „Veselin Masleš“, 1980.
  • Hunski, Vjekoslava. Ogledi iz povijesti bosanskohercegovačke knjige. Sarajevo: Društvo bibliotekara BiH, 1987.
  • International Tribunal for the former Yugoslavia. Informacije dostupne na web-adresi Međunarodnog  krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) sa sjedištem u Hagu (www.un.org/icty/).
  • Kujundžić, Enes. Gazi Husrev-begova biblioteka: pet stoljeća u misiji bošnjačke kulture. Sarajevo: El-Kalem etc., 2000. 388 str.
  • Kujundžić, Enes.  Memoria Bosniaca: references of Bosnia and Herzegovina. Sarajevo: Međunarodni centar za mir, 2001.194 str.
  • Kuna, Herta. Srednjovjekovna Bosanska književnost. Sarajevo: Forum Bosne, 2009.
  • Mazalić, Đoko. Leksikon umjetnika… Sarajevo: “V. Masleša,” 1967.183 str.
  • Memija, Emina. Od slike do knjige: iz historije pisma, knjige, štampe i biblioteke. Sarajevo: Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, 2003., 198 str.
  • Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine: 60 godina u misiji culture, obrazovanja i nauke. Sarajevo: Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, 2005.
  • Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od najsatrijih vremena do 1918. godine. Odgovorni urednici Alija Isaković, Milosav Popadić. Sarajevo etc.: IRO „V. Masleša,“ 1982. 303 str.
  • Popper, Karl. Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. Preveo Branimir Gligorić Knj. 1: Čar Platona.
  • Knj. 2: Plima proročanstva, Sarajevo: Pravni centar, Otvoreno društvo BiH, 1998.
  • Repovac, Hidajet. Sociologija simboličke kulture. Sarajevo: Magistrat, 2003. 221 str.
  • Riedlmayer, Andraš. “Convivencia under Fire: Genocide and Book Burning in Bosnia.” U: The Holocaust and the Book: Destruction and Preservation. Ed. by Jonathan Rose (Amherst: University of Massachusetts, 2001), pp. 266-291.
  • Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1983.(ilustrirani separat iz  Enciklopedije Jugoslavije na bosanskom i engleskom jeziku).
  • Stanje kulturnog blaga Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, 1995. 65 str.
  • UNESCO, Opći informacioni program. Zaštita dokumentarnog nasljeđa: Vodič za standarde, preporučenu praksu i priručnike o čuvanju dokumenata svih vrsta. Sarajevo: NUB BiH, 2004.

 

 

 
 
Reklame:
 


 
 
Rodoslov - Kako istraivati   Rodoslov - izrada porodicnog stabla   Rodoslov - Zanimljivosti   Izlog knjiga
  Copyright © 2009 Rodoslov.ba, Sva prava zadržana. Powered by 5-th Floor Productions - Disti razvojni studio