Rodoslov - porodično stablo
IZDAVAŠTVO: KNJIGA "NAŠI KORIJENI"
               Više...
 
MARKETING
Pokrovitelj portala
 
 
Humanistička tradicija i kultura pamćenja
 

Postojanje svijesti o kulturnoj  baštini, kao neodvojivom dijelu ukupne humanističke tradicije jednog društva, pa time i briga o njenom očuvanju i kontinuiranom trajanju, u velikoj mjeri je ovisno o različitim formama dokumentarne građe na kojima je ta tradicija zabilježena.


Procesi njenog dokumentiranja tokom različitih faza u razvoju ljudske zajednice iznjedrili su pismenost koja se s pravom smatra jednom od temeljnih odrednica humanističke baštine kao cjeline.


Metodološku i intelektualnu podršku razumijevanju i istraživanjima kulturne tradicije pružaju već odavno etablirana područja ljudskog znanja i iskustva kao što su teologija, historiografija, umjetnost i njena historija, filozofija, književnost i književna kritika, filologija, arheologija, etnologija, historija umjetnosti, folkloristika, koji su sa svoje strane nezamislivi bez pisanog teksta, neovisno od formata na kome se on pojavljuje.


Historičari, sistematiziranjem izvora, svojim analizama prošlih događanja uspijevaju osigurati kredibilitet i otvoriti put do povjerenja čitalaca. Teolozi istražuju posebno predjele ljudske duhovnosti u nastojanju da pobliže odrede svrhu ljudske egzistencije u prostoru i vremenu.


Filozofi, pak, na bazi izvora istražuju koherenciju i logičnu osnovu sistema ljudskih vrijednosti i ideja.


Književni kritičari, također, na bazi teksta nastoje odgonetnuti suštinu i produbiti vlastito razumijevanje, ali i za potrebe drugih, posljedice, vrijednosti i ideale sadržane u književnim djelima – također u formi tekstova koji su predmet njihove pažnje.

Dokumentarnu osnovu svekolikih istraživanja osiguravaju bibliotekari, arhivisti, muzejski radnici i općenito kustosi, koji po prirodi svoje misije organiziraju memoriološku građu, predstavljaju je javnosti i nastoje da joj osiguraju mjesto kako u sadašnjosti tako i u budućnosti. Sve to ne bi bilo moguće da na raspolaganju nema dokumenta, grafičkog zapisa, slike, muzičkog zapisa i artefakta, koji su svakodnevno u procesu generiranja, ili su na ovaj ili onaj način sačuvani iz prošlosti.


Cjelokupna intelektualna djelatnost ostala bi bez kontinuiteta da nije bilo i da danas nema dokumentirane memorije kao fizičke osnove za trajanje i vitalnost kulture pamćenja.

Inače, nivo razvijenosti kulture pamćenja unutar neke zajednice posvjedočen je njenim konkretnim odnosom prema sačuvanim zapisima prošlosti. Pri tome treba podsjetiti da  kulturu samu nije jednostavno definirati, niti postoji opća saglasnost među učenjacima, filozofima i sociolozima šta bi taj pojam trebao sadržavati. Dosta je rasprostranjen i široko prihvaćen koncept kulture onako kako je on artikuliran u zapadnoevropskoj naučnoj i filozofskoj tradiciji dvadesetog stoljeća, ali treba znati da i u drugim dijelovima svijeta sa razvijenom kulturnom tradicijom nije teško prepoznati elemente od kojih je sagrađeno i zapadnoevropsko mišljenje o kulturi pamćenja. Pri tome treba podsjetiti da elementi učenog ponašanja, pa i pogleda na svijet, nisu i ne moraju na svim geografskim meridijanima biti oblikovani na istovjetan način.


Britanski antropolog Edward B. Taylor je 1871. godine postavio teorijski okvir za razumijevanje kulture, a neke od tih odrednica u savremeno doba prepoznajemo i kao osnovu za definiranje kulturnog naslijeđa:

“Znanje, vjerovanja, umjetnost, etiku, zakone, običaje, i bilo koju drugu sposobnost i ponašanje koje čovjek usvoji kao član društvene zajednice.” 1)


Za razumijevanje odnosa kulture i kulturne baštine, kao njenog fundamentalnog dijela, neophodno je imati u vidu da je kultura i sama nešto što se nasljeđuje. Njena suština je društveno uvjetovana, jer  je to u osnovi pojam koji se odnosi  na sistem na osnovu kojega neko živi – dakle, na strukturu življenja, dok je kulturno naslijeđe nešto što se prenosi sa generacije na generaciju. Jedna od opasnosti shvatanja kulturnog naslijeđa svedenog samo u okvire nečega što je naslijeđeno, uronjeno, dakle, u prošlost, sadržana je u činjenici da je ono kao takvo bez stvarnog vlasnika, što za posljedicu dovodi u pitanje njegovu kontinuiranu egzistenciju. Otuda se, razumljivo, javlja potreba za djelatnim dijalogom, uključujući i međugeneracijsku solidarnost svih članova jedne zajednice, u cilju očuvanja, razumijevanja i komunikacije njihove baštine kao zajedničkog dobra, bilo da je ona nematerijalne ili materijalne prirode.



Vitalnost kulture pamćenja

 

Kontinuitet svijesti o baštini pohranjenoj u  memoriji ostvaruje se njenom identifikacijom, istraživanjem i promocijom, što su djelatnosti koje se realiziraju unutar humanističkog diskursa, dok je briga o njenoj dokumentarnoj osnovi, njenom pohranjivanju, čuvanju i omogućavanju pristupa, po prirodi stvari, u domenu baštinskih, naučnih i obrazovnih   institucija.

 

Dokumentiranje kulturne baštine odvija se osloncem na teorijska znanja, tehnička umijeća i normativne instrumente koji se generiraju i razmjenjuju u krugovima bibliotekara, arhivista i kustosa baštine različite vrste.

 

Pamćenje i njegov latinski kolateral memoria riječi su čije je i simboličko i suštinsko značenje u vezi sa kulturom pismenosti, koja predstavlja okosnicu za kontinuirano trajanje kulturne baštine.

 

Pored toga što pripada području kognitivne psihologije, memorija ima svoje mjesto i u leksici informatologije, u kojoj označava kapacitet čipa ili diska za pohranu podataka. Ovdje, pak, tu riječ primarno shvatamo u značenju kakvo ona ima u razumijevanju kreatora projekata fokusiranih na kulturnu baštinu, odnosno onaj njen dio koji pobliže određujemo kao dokumentarno naslijeđe.

 


Različita gledanja na  humanističku tradiciju

 

Posebnu važnost za afirmaciju i očuvanje dokumentarne osnove svekolike memorije jednog društva imaju upravo baštinske kulturne ustanove koje UNESCO, inače, imenuje institucijama memorije. U poslu oko dokumentiranja pamćenja, posebno u izradi i diseminaciji stručnih normi i smjernica za obradu, čuvanje i prezentaciju memoriološke građe, dragocjenu ulogu, pored onih na nacionalnoj razini, imaju i različite međunarodne profesionalne asocijacije bibliotekara, arhivista i kustosa baštine različite vsrte.

 

Kao dio profesionalnog bibliotečkog i arhivističkog vokabulara memorija čini okosnicu u poduhvatima tipa Pamćenje svijeta =Memory of the World, koji je pokrenuo UNESCO, kao i Američko pamćenje = American Memory, što je ideja i projekat osmišljen u stručnim krugovima Kongresne biblioteke u Vašingtonu, a dominantno mjesto zauzima i u osnovnoj zamisli koncepta Evropske biblioteke The European Library - kreacije koja je ne tako davno nastala u krugu aktivnosti Konferencije direktora nacionalnih biblioteka Evrope – CENL. Tome se pridružuju i nedavno inaugurirani kulturološki projekti Europeana i World Digital Library.

 


Evropska gledanja na humanistiku

 

Kada je prije više od 40 godina osnivana Evropska naučna fondacija, u programskoj orijentaciji ove institucije posebno mjesto je zauzimala humanistika, i to naročito kao podsticajna osnova za razmjenu ideja među učenjacima različitih tradicija i disciplina. Pošto se Evropa danas pozicionira u sve više globaliziranom svijetu, bilo je i za očekivati da se misija pomenute Fondacije počne širiti kako bi se podstakla intelektualna razmjena među naučnicima, ne samo unutar Evrope nego i izvan njenih granica.

 

Kako su, vremenom, granice između humanistike i drugih istraživačkih područja  postajale sve poroznije, i fokus interesa humanistike pomjerao se kako bi se našao što djelotvorniji odgovor na nove društvene i političke izazove koji svoje ishodište sve više nalaze u kulturnoj sferi. Interdisciplinarsnost i multidisciplinarnost su kategorije koje se sve češće čuju i u koridorima političkog odlučivanja o projektima koji trebaju biti kratkoročno ili dugoročno podržavani i finasirani, ali i u sadržajima ozbiljnijih diskusija o reformi univerzitetske nastave, najočiglednije prisutnih u okviru takozvanog Bolonjskog procesa. Nije onda neočekivano što u brojnim područjima humanističkih istraživanja Stalni komitet za humanistiku Evropske naučne fondacije „ohrabruje učenjake da identifikuju i rade u područjima, u kojima humanistika može doprinijeti generiranju novih znanja i produkciji konstruktivnih rezultata.“ 2)

 

Iako može zvučati naglašeno birokratski i prilično suhoparno, ovaj postulat može se bez teškoća primijeniti na kovanicu koju je neko imenovao digitalnom humanistikom, zahvaljujući čemu nije nemoguće kreirati interfejse koji grupiraju književnu umjetnost, dizajn, muziku, pozorišnu predstavu i film.

 

U semantičkom smislu, kovanica digitalne humanističke nauke (Digital humanities) može se objasniti kao „interdisicplinarno naučno i istraživačko područje koje proučava teoriju i praksu korištenja digitalnih tehnologija, posebno u istraživanju, edukaciji i prezentiranju humanističke baštine“.

 

Digitalna tehnologija, oličena u digitalnoj biblioteci, nudi, dakle, mogućnosti za mnoga nova područja aktivnosti, posebno u sinegrijskom prožimanju znanosti i umjetnosti - kombiniranjem teksta, slike, zvuka i performansa. Zahvaljujući informacijskoj tehnologiji, pitanju kulturnog, vjerskog i etničkog identiteta također je moguće prići na kreativniji način. Upravo djelatnici na polju humanistike mogu rezultatima svojih istraživanja, očiglednim primjerima, političkim strukturama skrenuti pažnju na  specifičnosti i skrivena značenja nekih društvenih, u osnovi retrogradnih koncepcija, koji često služe kao opravdanje za poticanje međusobne netrpeljivosti i suprotstavljanje među pojedincima i zajednicama unutar šire društvene strukture.

 

Slijedeći nove raznorodne forme društvene komunikacije i pristupa informacijskim resursima, koju omogućuje World Wide Web, čija je jedna od bitnih značajki upravo digitalna biblioteka, u krugovima Evropske unije došlo se do uvjerenja da su: “Evropsko raznoliko kulturno naslijeđe i dinamične kulturne industrije važno bogatstvo u današnjem sve više globaliziranom i digitaliziranom svijetu. Evropa, prema tome, mora povesti računa o ovom bogatstvu, pomoći svoju kulturnu industriju kako bi napredovala i osigurala da svi Evropljani od toga imaju koristi.“

 

Takva opredjeljenja nalaze svoju potvrdu upravo u poduhvatu kakav je, naprimjer, Inicijativa Evropske unije za digitalne biblioteke - (2010), za koju je rečeno da ima cilj „da glavninu evropskih digitalnih resursa i naučnih dokumenata (knjige, časopisi, filmovi, mape, fotografije, muzika itd.) učini dostupnim svima i da to sačuva za buduće generacije.“ 3)

 

Inicijativa je fokusirana na dva područja djelovanja:

  • kulturno naslijeđe, što podrazumijeva kreiranje elektronskih verzija građe koju čuvaju evropske biblioteke, arhivi i muzeji, s ciljem da im se osigura online-pristup za istraživanje, učenje i zabavu te da se ta građa sačuva za buduće generacije;
  • naučne informacije, što u praktičnom smislu znači stvoriti uvjete da se rezultati naučnih istraživanja učine dostupnim online, što širem krugu korisnika, te omogući njihova kontinuirana dostupnost. 4)

 

Nedavno je u okviru svoje djelatnosti ova fondacija inicirala kreiranje Evropskog referensnog indeksa za humanistiku – ERIH, s ciljem da identificira i učini vidljivijim visokokvalitetna istraživačka dostignuća u oblasti humanističkih nauka objavljena u akademskim časopisima na potencijalno svim evropskim jezicima. ERIH je rezultat recenzentskog procesa tokom kojeg 15 ekspertnih grupa pregledaju radove koje dostavljaju različite vladine agencije za finansiranje, profesionalne asocijacije i specijalizirani istraživački centri diljem Kontinenta. Pored toga što predstavlja referensni indeks za najkvalitetnije časopise iz 15 područja humanistike, očekuje se da indeks obuhvati i publikacije u formi knjiga i netradicionalne formate.

 

Inače, namjera njegovih kreatora je da ERIH postane okosnica jednog cjelovitog informacijskog sistema za humanistiku u Evropi. Nakon što se pojavio, Index je naišao i na određene kritike, u kojima je istaknut problem kriterija i evaluacije koji se primjenjuju u rangiranju pojedinih časopisa. 5)

 


Američko gledanje na humanistiku i umjetnost

 

Prilikom osnivanja Nacionalne fondacije za umjetnosti i humanistiku, američki Kongres je 1965. godine donio zakon (United States Code 20/951) u kojem  se kaže:

 

“Napredna civilizacija ne smije ograničiti svoja nastojanja samo na znanost i tehnologiju, nego mora na pravi način pružiti podršku drugim velikim ograncima naučne i kulturne aktivnosti da bi se postiglo bolje razumijevanje prošlosti, kvalitetnija analiza sadašnjosti i omogućio jasniji pogled u budućnost.“

 

Kasnije je ovaj zakon doživio brojne dopune, a u međuvremenu su formirane, zasebno,  Nacionalna fondacija za umjetnosti i Nacionalna fondacija za humanistiku.

 

Prema statutu Američke nacionalne fondacije za  humanistiku, “Izraz humanistika (Humanities) uključuje, ali nije ograničen, na slijedeće:

 

Jezici - savremeni i klasični, lingivistika, književnost, historija, jurisprudencija, filozofija, arheologija, komparativna religija, etika, historija, kritika i teorija umjetnosti, oni aspekti društvenih znanosti koji imaju humanistički sadržaj i koriste metode humanistike, studij  primjene humanistike na ljudski habitat sa posebnom pažnjom na razumijevanje raznolikog naslijeđa, tradicije i historije te važnost humanistike za tekuće stanje nacionalnog života SAD.” 6)

 

Umjetnosti su, pak, definirane na slijedeći način:

 

“Izraz umjetnosti obuhvata, ali nije ograničen, na muziku (instrumentalnu i vokalnu), ples, dramu, folklor, kreativno pisanje, arhitekturu i njoj srodne discipline, slikarstvo, skulpturu, fotografiju, grafiku i njoj srodne umjetnosti, product-dizajn, kostimografiju i modni dizajn, pokretne slike, televiziju, radio, film, video, magnetne i zvučne snimke, umjetnosti vezane za prezentaciju, izvođenje, realizaciju i izlaganje takvih umjetničkih formi, sve vrste tradicijske umjetnosti koju prakticiraju različite zajednice u ovoj zemlji (USA!) i izučavanje i praktična  primjena tih umjetnosti na ljudski ambijent.”(20 U.S.C. 952 (b))

 

U američkom javnom životu važnu ulogu, kao baštinske institucije, igraju muzeji i biblioteke. Ovim ustanovama vitalnu podršku pruža Institut za muzejske i bibliotečke servise (www.imls.gov) sa sjedištem u Vašingtonu. Ova institucija je glavni izvor federalne pomoći Federalne vlade za rad i funkcioniranje 123.000 biblioteka i 17.500 muzeja. Jasno je stajalište Instituta prema ulozi ovih ustanova: „Kao čuvari  kulturnog naslijeđa, informacija i ideja, muzeji i biblioteke su tradicionalno igrali vitalnu ulogu, pomažući nam da iskusimo, istražimo, otkrijemo i razumijemo svijet u kome živimo. Ta uloga je danas važnija nego ikada prije. Izgrađujući tehnološku infrastrukturu i jačajući društvenu solidarnost, biblioteke i muzeji mogu ponuditi javnosti neograničen pristup resursima i ekspertizu za transformaciju   informacijske građe u znanje.“ 7)

 


Humanistika i održivi razvoj

 

Uzajamna veza između humanističkih disciplina i razvoja, odnosno implikacije koje one imaju za društveni razvoj općenito, argumentirano je istaknuta u odgovoru koji je Britanska akademija uputila Savjetu za istraživanja u oblasti umjetnosti i humanističkih znanosti (AHRC) u povodu rasprava o temi doktorantskih istraživanja u oblasti umjetnosti i humanistike.

 

U tom dokumentu, kao argument za veću podršku doktorskim studijima u ovim oblastima, istaknuto je da:

 

“Humanistika daje vitalan doprinos ekonomiji i društvu Ujedinjenog Kraljevstva, obezbjeđujući visokostručna umijeća koja daju podršku jednom društvu i ekonomiji sve više baziranim na znanju.” 8)

 

Da je humnistika sve više prisutna na visokoškolskim institucijama u svijetu svjedoči, naprimjer, Škola za humanistiku Univerziteta u Kaliforniji, u gradu Irvinu, na kojoj se, između ostalog, izučavaju i teme kao što su: Evropske studije, Globalne kulture, Humanistika i umjetnost, Humanstika i pravo te Religijske studije. 9)

 

Simbolička veza između humanistike i nauke iskazana je na zastavi Škole za humanistiku i nauku Univerziteta Stanford u Kaliforniji. Na ovoj zastavi bijelom bojom su predstavljene umjetnosti, zlatna predstavlja nauku, a dvije unakrsne crvene trake simboliziraju važnost koja se u ovoj školi pridaje pomenutim studijskim disiciplinama, posebno na dodiplomskom nivou. 10)

 

 

Napomene:

  1. Edward B. Taylor, Primitive Culture. 3rd.ed. London, 1889. Vidi, također, jednu raniju definiciju kulture iz pera Metthew Arnolda, objavljenu u knjizi High Culture. London, 1869. (www.gutenberg.org/ebooks/4212) (pdf) (12. 2. 2011.)
  2. European Science Foundation. Standing Committee for the Humanities (SCH). Position paper (2007).
  3. Digital agenda: Digital Libraries Initiative“: (http://ec.europa.eu/information-society/activities/digital-libraries/index-en.htm) (2.02.2011).
  4. Ibid., .(2.02.2011).
  5. O tome vidjeti u tekstu: „ERIH, un classement conteste“: (www.fabula.org/actuelites/article25025.php)
  6. Vidjeti:  (www.neh.gov/whoweare/overview.html).
  7. Vijdeti opširnije na web-stranici: (www.imls.gov/about/) (8. 8. 2010.)
  8. The British Academy. “Response to the AHRC’s consultation on doctoral research in the arts and humanitiers:“ (online) (www.britac.ac.uk/reports/ahrc2005/ahrcdocres.html.) (23. 9. 2010.)
  9. Pregledan na web-adresi: (www.humanities.uci.edu) (23. 9. 2010.)
  10. Više podataka o obrazovnim aktivnostima ove škole može se saznati posjetom web-stranici (www.stanford.edu/dept/humsci/...)

 

 

 
 
Reklame:
 


 
 
Rodoslov - Kako istraivati   Rodoslov - izrada porodicnog stabla   Rodoslov - Zanimljivosti   Izlog knjiga
  Copyright © 2009 Rodoslov.ba, Sva prava zadržana. Powered by 5-th Floor Productions - Disti razvojni studio