Rodoslov - porodično stablo
IZDAVAŠTVO: KNJIGA "NAŠI KORIJENI"
               Više...
 
MARKETING
Pokrovitelj portala
 
 
Konvencije UNESCO-a i Vijeća Evrope
 

Još od svoga osnivanja, 16. novembra 1945. godine, Organizacija ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu  – UNESCO, sa sjedištem u Parizu, poduzimala je niz inicijativa koje su u fokusu pažnje imale kulturnu baštinu, što je rezultiralo nizom normativnih instrumenata (konvencija, preporuka, deklaracija, smjernica) koji su se bavili različitim aspektima zaštite i promocije baštine. Njihovi dometi u praktičnoj primjeni često nisu bili najdjelotvorniji, ali su svakako bili korisni za formuliranje kulturne politike u nizu zemalja, posebno onih koje pripadaju takozvanom Trećem svijetu.


U okviru ove normativne djelatnosti zastupljene su najmanje tri vrste dokumenata,  hijerarhijski različite vrijednosti. Deklaracije, naprimjer, sadrže čisto moralnu i političku opredijeljenost da se određene aktivnosti vezane za kulturnu baštinu implementiraju. U domen ove normativne aktivnosti spadaju i preporuke, kojima se određene države pozivaju da poduzmu praktične korake u nekoj specifičnoj kulturnoj sferi, ali kao takvi ovi dokumenti nisu obavezujući za države članice.


Konvencije se smatraju najznačajnijim normativnim instrumentima UNESCO-a. One, nakon što budu usvojene od strane Generalne skupštine ove organizacije, idu u postupak ratifikacije od strane država članica, što podrazumijeva potvrdu država potpisnica da će se pridržavati teksta ovih pravno utemeljenih instrumenata.


Normativna aktivnost UNESCO-a u najširem smislu odnosi se na slijedeće oblasti: kulturne raznolikosti, politike u oblasti kulture, umjetnosti i kreativnosti, kulturne industrije i kulturnog naslijeđa.


Otkako je, 1993. godine, postala članica UNESCO-a, Bosna i Hercegovina je do sada  ratificirala niz normativnih instrumenata ove organizacije, uključujući i one koji se u užem smislu odnose na kulturu. Međutim, i dalje ostaje pitanje njihove praktične implementacije. Za oblast kulturnog naslijeđa, među tim dokumentima, posebno mjesto zauzimaju tri konvencije:

  1. Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne bašrtine (1972.) - Bosna i Hercegovina je  pristupila ovoj Konvenciji, po osnovu sukcesije, još 1993. godine;
  2. Konvencija o očuvanju nematerijalne kulturne baštine (usvojena 2003., stupila na snagu 2006.), koju je Bosna i Hercegovina ratificirala 23. 2. 2009. godine;
  3. Konvencija  zaštiti i promociji raznolikosti kulturnih izražaja (usvojena 2005., stupila na snagu 2007.), koju je Bosna i Hercegovina ratificirala 27. 1. 2009. godine.



Konvencija UNESCO-a o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine (1972)


UNESCO-ova Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine usvojena je 1972. godine. Bosna i Hercegovina je pristupila ovoj konvenciji, po sistemu sukcesije, 12. jula 1993. godine, a o njenoj implementaciji brine se Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, osnovana na osnovu Dejtonskog sporazuma. Na Listu svjetske baštine (World Heritage List), po osnovu ove konvencije, iz naše zemlje uvršteni su Stari most u Mostaru i most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu.


Za svrhu ove Konvencije, u članu 1, pod kulturnom baštinom podrazumijevaju se:

  • spomenici:
    • djela arhitekture, monumentalna vajarska i slikarska djela, elementi ili strukture arheološkog karaktera,
    • natpisi, većina i grupe elemenata koji imaju izuzetnu univerzalnu vrijednost sa historijskog, umjetničkog, ili naučnog stajališta.
  • grupa zdanja:
    • kompleksi izoliranih ili povezanih građevina, koje po svojoj arhitekturi, jedinstvu i harmoničnosti sa pejzažem predstavljaju izuzetnu univerzalnu vrijednost sa historijskog, umjetničkog ili naučnog stajališta.
  • znamenita mjesta:
    • djela ljudskih ruku ili kombinirana djela ljudskih ruku i prirode, kao i zone, uključujući tu arheološka nalazišta koja su od izuzetnog univerzalnog značaja sa historijske, estetske, etnološke ili antropološke tačke gledišta.


U članu 2 ove konvencije, pod prirodnom baštinom podrazumijevaju se:

  • spomenici prirode, koji se sastoje od fizičkih i bioloških formacija ili skupina tih formacija, koji imaju izuzetnu univerzalnu vrijednost sa estetske ili naučne tačke gledišta,
  • geološke ili fiziološke formacije i tačno određene zone koje predstavljaju habitat ugroženih vrsta životinja i biljaka od izuzetne univerzalne vrijednosti sa naučne i konzervatorske tačke gledišta,
  • znamenita mjesta prirode, ili tačno određene prirodne zone koje imaju izuzetnu univerzalnu  vrijednost sa stajališta nauke, konzervacije ili prirodnih ljepota.


Već nekoliko decenija unutar stručnih krugova UNESCO-a čine se pokušaji da se definira nematerijalna baština, koja se prethodno obično nazivala folklorom. Na osnovu tog interesa nastala je i Preporuka UNESCO-a o očuvanju tradicionalne kulture i folklora (1989).


Generalna konferencija UNESCO-a usvojila je ovu Preporuku u Parizu, 15. novembra 1989.


Prema stajalištima ove Preporuke, „Folklor (ili tradicionalna, odnosno popularna, kultura) je shvaćen kao ukupnost stvaranja kulturne zajednice baziranog na tradiciji, koje manifestiraju skupine ili pojedinici a koje je se priznaje kao izraz očekivanja zajednice u onoj mjeri u kojoj ona reflektiraju njen kulturni i društveni identitet, njene standarde i vrijednosti koji se prenose usmeno, imitiranjem ili nekim drugim načinom. Njene forme su, između ostalog, jezik, književnost, muzika, plesovi i kola, narodne sportske igre, mitologija, rituali, običaji, rukotvorine, tradicionalna arhitektura i druge umjetnosti.“



Snimanje postojećeg stanja uz terenska istraživanja


U Preporuci se ističe da države članice trebaju podržati odgovarajuće aktivnosti na snimanju postojećeg stanja u ovoj oblasti na državnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini, da bi  se omogućilo:

  • osnivanje državnog registra institucija koje se bave folklorom, kako bi one bile uključene u regionalne i globalne registre institucija koje se bave ovom tematikom,
  • kreiranje sistema identifikacije i snimanja (sakupljanja, katalogizacije,transkripcije), ili da bi se unaprijedili sistemi koji već postoje putem izrade priručnika, izrade uputstava za sakupljanje građe, pripreme uzorka kataloga i slično, kako bi se usaglasili klasifikacijski sistemi koje koriste različite institucije,
  • pružila podrška stvaranju standardne tipologije folklora putem:
    • pripremanja općeg uvoda u folklor za generalnu upotrebu,
    • izrade sveobuhvatnog registra folklora, i
    • kreiranja regionalne klasifikacije folklora, posebno iniciranjem terenskih pilot-projekata.



Dokumentiranje folklorne tradicije


Očuvanje folklora u ovoj Preporuci tretirano je posebno iz ugla dokumentiranja folklornih tradicija s ciljem da se nositeljima tradicije i istraživačima omogući adekvatan pristup građi kako bi mogli razumjeti procese promjena u tradiciji.


I dok se živi folklor, zbog njegove evolutivne prirode, ne može uvijek direktno zaštiti, folklorna građa koju je bilo moguće dokumentirati trebala bi biti zaštićena na efikasan način.



Edukacija u oblasti folklora


U cilju očuvanja folklorne tradicije, Preporuka UNESCO-a državama članicama sugerira kreiranje i uvođenje u formalnu i neformalnu školsku nastavu podučavanje i studiranje tematike folklora s posebnim naglaskom na poštivanje njegovih sasdržajnih komponenti, uzimajući pri tom u obzir ne samo seoske i druge ruralne kulture nego i one koje su nastale u urbanoj sredini, time promovirajući bolje razumijevanje kulturnih raznolikosti, posebno onih koje nisu prisutne u dominantnim kulturnim obrascima.



Institucionalni okvir očuvanja folklorne tradicije

 

Preporuka državama članicama sugerira načine očuvanja folklorne tradicije uspostavljanjem nacionalnih arhiva, gdje bi sabrana folklorna građa bila smještena i bila dostupna korisnicima, kao i iniciranje funkcija, ako takve ne postoje, centralnih nacionalnih foklornih arhiva za potrebe centralizirane katalogizacije i diseminacije informacija o građi i standardima folklorističkog rada, uključujući i aspekte čuvanja.

 

Devetnaestog maja  2001. godine UNESCO je publicirao dokument sa dosta kompliciranim, ali znakovitim, naslovom: Report on the Preliminary Study on the Advisability of Regulating Internationally, through a New Standard-setting Instrument, the Protection of Traditional Culture and Folklore (Preliminarna studija o preporučljivosti međunarodnog reguliranja kroz nove normativne standarde zaštite tradicinalne kulture i folklora).

 

Uporedo sa naglašavanjem uloge profesionalnih folklorista i folklornih institucija da dokumentiraju i sačuvaju građu ugroženih tradicija, pažnja se, što je vidljivo i iz ovog  izvještaja, u sve većoj mjeri usmjerava na održanje same tradicije i podršku njenim nositeljima.



Folklor između lokalnog i globalnog

 

Da bi selektivni aspekti lokalnih folklornih tradicija bili prezentirani na svjetskoj razini i postali naslijeđem čovječanstva, UNESCO je 1997. godine inicirao program na osnovu kojeg je pripremljena lista Remek-djela usmene i nematerijalne baštine čovječanstva (Masterpieces of Oral and Intangible Heritage of Humanity).

 

Ovaj vid afirmacije svjetske baštine predstavlja, u osnovi, listu koja je veoma upečatljiva forma prezentiranja naslijeđa, koja ne košta mnogo i ima veliko simboličko značenje, posebno za zapuštene zajednice i ugrožene tradicije.

 

 

Žive ljudske riznice (Living human treasures)

 

U povremenim kritikama UNESCO-ovih instrumenata za zaštitu nematerijalne kulturne  baštine ukazuje se na odsustvo posebne brige za žive tradicije koje se permanentno iznova stvaraju i predstavljaju najelementarniji oblik kontinuiteta vitalnosti tradicije i njenih vrijednosti.

 

Kao jedan od mogućih odgovora na prigovore ove vrste, 1997. godine je iniciran program pod nazivom Živuće ljudske  riznice (Living Human Treasures).

 

Ovaj UNESCO-ov program ohrabruje države članice da ustanove jedan ili više inventara nematerijalnog kulturnog naslijeđa kojem je potrebna zaštita putem programa Živuće ljudske riznice. Uspostavljanjem nacionalnog inventarija Živućih ljudskih riznica trebalo bi se:

  • podržati implementaciju transmisije njihovih znanja mladima putem programa edukacije, dokumentiranja njihovih umijeća i znanja, promociju, distribuciju i slično;
  • inicirati praksa dodjeljivanja zvaničnih priznanja posebno talentiranim i kreativnim pojedincima-nositeljima tradicije kako bi ih se ohrabrilo da svoje znanje i know-how prenesu mlađim naraštajima.

 

Pri tome se kaže da su Živuće ljudske riznice osobe koje posjeduju visok stepen znanja i umijeća neophodnih za izvršenje ili kreiranje specifičnih elemenata nematerijalnog kulturnog naslijeđa koje su države članice odabrale kao svjedočenje njihove žive kulturne tradicije i kreativnog genija grupa, zajednica i pojedinaca koji žive na njihovoj teritoriji. (http://portal.unesco.org/culture/).

 

Među takve osobe se mogu ubrojati: pjevači-interpretatori, muzičari, harmonikaši, sazlije, frulaši, umjetnici – drvorezbari, vezilje, majstori za izradu predmeta tradicionalnog zanatstva i umjetnosti, majstori tradicionalnog kulinarstva, ljudi koji vješto izrađuju muzičke instrumente, grnčari, majstori koji vješto izrađuju narodne nošnje, grade kuće tradicionalnog tipa, liječe u okviru narodne tradicije itd.

 

Primjer za to u našem, bosanskohercegovačkom, slučaju mogli bi biti, da spomenemo samo jedan primjer, neki od stanovnika sela Goduše i Lješeva u okolini Visokog koji i dalje na tradicionalan način grade muzičke instrumente, izrađuju češljeve od kosti, ili se bave grnčarijom u selu Lješevo. Ima i drugih primjera, kao što je slučaj sa tradicionalnom nošnjom  koju izrađuju vješte majstorske ruke bjelašničkih tkalja, posebno onih iz sela Lukomir, sela koje, nažalost, polahko odumire.

 

 

Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine (stupila na snagu 20. aprila 2006.)

 

Prošlo je više od tri decenije od usvajanja Konvencije o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine (1972), da bi se stvorili uvjeti za usvajanje 2003. i stupanje na snagu 20. aprila 2006. godine, nakon što ju je ratificiralo trideset država, Konvencije o zaštiti nematerijalnog kulturnog naslijeđa (Convention for the Safeguarding of Intangible Cultural Heritage). Ovu konvenciju Bosna i Hercegovina je konačno ratificirala 23. 2. 2009. godine. Kao povod za njeno donošenje navedeno je slijedeće:

 

„Procesi globalizacije i društvene transformacije, pored uvjeta koje stvaraju za obnovljeni dijalog među zajednicama, također dovode, kao i fenomen netolerantnosti, do ozbiljnih opasnosti gubitka vrijednosti, nestajanja i uništavanja nematerijalne kulturne baštine, posebno zbog nedostatka izvora sredstava za njenu zaštitu...

 

Pri tome treba znati da lokalne zajednice, i, u nekim slučajevima, pojedinci, igraju važnu ulogu u proizvodnji, zaštiti, održavanju i ponovnom stvaranju nematerijalne kulturne baštine te tako pomažu jačanju kulturne raznolikosti i ljudske kreativnosti.“

 

Naziv nematerijalna baština dolazi od prijevoda engleskog izraza intangible cultural heritage (doslovno: neopipiljiva kulturna baština), premda se u engleskom govornom području upotrebljava i izraz living cultural heritage (živuća kulturna baština), a ponekad i inmaterial cultural heritage (nematerijalna kulturna baština). U vezi s tim je i sintagma Živuće ljudske riznice=Living human treasures, koju je nedavno također promovirao UNESCO. Zemaljski muzej u Sarajevu koristi izraz duhovna baština.

 

Nematerijalna kulturna baština, inače, jedan je od ključnih segmenata za prepoznavanje i definiranje kulturnog identiteta, koji je posebno ugrožen. Ona treba biti očuvana u interesu kulturnih raznolikosti, kako je to definirao UNSCO u Konvenciji za zaštitu i promociju raznolikosti kulturnih izraza (UNESCO, 21. okt. 2005.), kao i u Okvirnoj konvenciji o vrijednostima kulturnog naslijeđa za društvo (Vijeće Evrope, 27. 10. 2005.).

 

 

Definicija nematerijalnog kulturnog naslijeđa

 

U smislu ove konvencije, pod nematerijalnim kulturnim naslijeđem podrazumijeva se: praksa, izvođenje, izražaji, znanje, vještine, kao i instrumenti, objekti, rukotvorine i kulturni prostori povezani s tim, koje zajednice, grupe, I, u nekim slučajevima, pojedinci, priznaju kao dio svoje kulturne baštine.

 

Ovu nematerijalnu kulturnu baštinu, koja se prenosi sa generacije na generaciju, zajednice i grupe u kontinuitetu iznova stvaraju kao odgovor na svoj ambijent, svoju interakciju sa prirodom i svojom historijom, pružajući im osjećaj identiteta i kontinuiteta, tako promovirajući poštivanje kulturne raznolikosti i ljudsku kreativnost. Ova konvencija ima u vidu isključivo takvo nematerijalno kulturno naslijeđe koje je kompatibilno sa postojećim međunarodnim instrumentima za zaštitu ljudskih prava, kao i potrebama uzajamnog poštivanja među zajednicama, grupama i pojedincima, i koje je u skladu sa potrebama održivog razvoja.

 

 

Forme nematerijalne kulturne baštine

 

Nematerijalno kulturno naslijeđe, kako je definirano naviše, manifestira se u slijedećim domenima:

  1. usmena tradicija - predaja i izražavanje, uključujući jezik kao specifično sredstvo kulturnog duhovnog naslijeđa,
  2. izvođačke umjetnosti (tradicionalna muzika i igre, narodni igrokazi, pučko pozorište i sl.),
  3. društveni običaji, rituali i narodne svetkovine,
  4. znanje i praksa u vezi sa prirodom i univerzumom,
  5. tradicionalno zanatstvo

 

 

Ključne odrednice baštine

 

Ova baština ima nekoliko svojih odrednica:

  • prenosi se sa generacije na generaciju,
  • predstavlja kontinuiran stvaralački proces,
  • neprekidno se iznova stvara u zajednicama u odnosu na ambijent,
  • uključuje odnos sa prirodom,
  • utemeljena je u historiji

 

 

Kriteriji vrednovanja

 

Postoje kriteriji za vrednovanje ove baštine, a to su:

  • posebna vrijednost toga djela kao proizvoda kreativnog ljudskog duha,
  • utemeljenost u kulturnoj tradiciji, ili kulturnoj historiji pojedine zajednice,
  • uloga kao sredstva potvrđivanja kulturnog identiteta pojedinog mjesta, područja i naroda kao cjeline,
  • savremena kulturološka i sociološka uloga u pojedinoj zajednici,
  • izvrsnost u primjeni pokazanih umijeća i tehnika,
  • vrijednost kao jedinstvenog svjedoka žive kulturne tradicije

 

 

Značaj nematerijalne kulturne baštine je u slijedećem:

  • omogućava zajednicama osjećaj pripadnosti, identiteta i kontinuiteta,
  • omogućava uzajamno poštovanje,
  • pomaže vitalnosti tradicije,
  • predstavlja životnu činjenicu,
  • pomaže identifikaciju čovjeka sa zajednicom kojoj pripada,
  • doprinosi poštivanju ljudskih prava,
  • predstavlja sponu za bolje razumijevanje među kulturama i narodima.

 

 

Očuvanje nematerijalne kulturne baštine

 

Izraz očuvanje, prema ovoj konvenciji, označava mjere čiji je cilj osigurati opstojnost i vitalnost nematerijalnog kulturnog naslijeđa, uključujući njegovu:

  • identifikaciju, dokumentiranje,
  • istraživanje, stručnu i fizičku zaštitu,
  • promociju i popularizaciju, posebno putem formalanog i neformalnog obrazovanja,
  • revitalizaciju različitih aspekata takvog naslijeđa.

 

Nematerijalna kulturna baština je jedan od ključnih faktora za prepoznavanje i definiranje kulturnih identiteta, koji su posebno ugroženi. Zbog toga UNESCO podstiče kustose i kreatore nematerijalnog kulturnog naslijeđa da se angažiraju u cilju revitalizacije njenih različitih segmenata, i to u autentičnom, odnosno tradicionalnom kontekstu. Pri tome se posebno naglašava uloga lokalnog stanovništva i zajednica u stvaranju, održavanju, reproduciranju i čuvanju produkata te baštine.

 

U članu 12 Konvencije ističe se: “Kako bi osigurala identifikaciju u cilju zaštite, svaka država sastavlja, na način prilagođen vlasititoj situaciji, jedan ili više popisa (registara) nematerijalne kulturne baštine koja je prisutna na njenom teirtoriju. Ti se popisi redovno ažuriraju.”

 

Ovom konvencijom je, članom 16, predviđeno uspostavljanje Reprezentativne liste nematerijalne kultrne baštine čovječanstva, zatim članom 17 utemeljuje se Lista nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita. Za primanje zahtjeva za uvrštavanje na ove liste zadužen je Međunarodni komitet za nematerijalno kulturno naslijeđe, formiran za tu svrhu. Također je predviđeno formiranje Fonda za očuvanje nematerijalnog kulturnog naslijeđa, kome svoj finansijski doprinos trebaju dati zemlje potpisnice Konvencije, a koristit će se i drugi izvori.

 

 

Konvencija o zaštiti i promociji raznolikosti kulturnih izražaja  (2006)

 

Konvencija o zaštiti i promociji raznolikosti kulturnih izražaja, koja se spominje u članu 101 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (sklopljenom između Evropske zajednice i Bosne i Hercegovine u junu mjesecu 2008. godine), dokument je na čijoj će implementaciji dvije strane sarađivati, a koju je BiH ratificirala 27. 1. 2009.

 

Ova Konvencija, inače, stupila je na snagu 20. 4. 2006. godine. Njeni su ciljevi, između ostalog:

  1. zaštita i promocija raznolikosti kulturnih izražaja,
  2. stvaranje uvjeta za unapređenje kultura i njihovo slobodno međusobno djelovanje na uzajamno koristan način,
  3. podsticanje dijaloga između kultura, u cilju osiguranja širih i uravnoteženih kulturnih razmjena u svijetu u korist međukulturnog poštovanja i kulture mira,
  4. njegovanje interkulturalnosti radi razvijanja međusobnog kulturnog djelovanja u duhu izgradnje mostova među narodima,
  5. promocija poštivanja raznolikosti kulturnih izraza i podizanje svijesti o njezinoj vrijednosti na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini,
  6. potvrđivanje važnosti povezanosti kulture i razvoja za sve države, osobito države u razvoju, te podrška aktivnosti koje se poduzimaju na nacionalnoj i međunarodnoj razini za priznavanje stvarne vrijednosti ove povezanosti,
  7. priznanje specifičnosti prirode kulturnih djelatnosti, proizvoda i usluga kao nositelja identiteta, vrijednosti i značenja,
  8. potvrđivanje suverenog prava država da zadrže, usvajaju i provode politike i mjere koje smatraju prikladnim za zaštitu i promociju raznolikosti kulturnih izraza na svojoj teritoriji,
  9. jačanje međusobne saradnje i solidarnosti u duhu partnerstva, posebno u cilju povećanja sposobnosti zemalja u razvoju da zaštite i promoviraju raznolikosti kulturnih izražaja.

 

Među načelima kojima su se rukovodili kreatori Konvencije je i načelo jednakog dostojanstva i poštivanja svih kultura, kao i komplementarnosti ekonomskih i kulturnih aspekata razvoja. S obzirom da je kultura jedan od pokretača razvoja, a kulturni aspekti razvoja podjednako važni kao i privredni, pojedinci i narodi imaju osnovno pravo u njima sudjelovati i uživati.

 

U članu 11 Konvencije posebno se naglašava sudjelovanje civilnog društva u njenoj implementaciji.

 

„Strane priznaju temeljnu ulogu civilnog društva u zaštiti i promociji raznolikosti kulturnih izraza. Strane će aktivno podsticati sudjelovanje civilnog društva u njihovim naporima na realizaciji ciljeva ove Konvencije“. 1)

 

Primjena Konvencije o zaštiti i promociji raznolikosti kulturnih izražaja (2006) dobila je dodatni podsticaj i u vezi sa realizacijom Milenijskih razvojnih ciljeva Ujedinjenih nacija. Naime, evropski komesar za razvoj Andris Piebalgs nedavno je u ime Evropske unije potpisao sporazum sa UNESCO-om, kojim se pruža konkretna podrška razvoju kulturnog sektora u manje razvijenim zemljama pod motom da je „kultura ključni faktor da se osigura održiv i human ekonomski razvoj“. 2)

 

 

Konvencija Vijeća Evrope o evropskim krajolicima

 

U normativnim instrumentima Vijeća Evrope posebno je apostrofirana pozitivna uloga kulturnog i prirodnog naslijeđa u podsticanju kulturnih aktivnosti određenih zajednica kako bi one u procesima globalizacije izgradile, afirmirale i zaštitile vlastiti identitet. Time se ovim zajednicama omogućava da upoznaju druge grupacije slične sebi, što može doprinijeti boljem međusobnom razumijevanju i ujedno poboljšava šanse za ostvarenje njihovih razvojnih ciljeva.

 

Vijeće Evrope, organizacija čiji je Bosna i Hercegovina član, od svoga osnivanja u Strasburu 1949. godine usvojilo je oko 200 različitih normativnih akata, među kojima se jedan dobar dio odnosi na promociju demokratskih vrijednosti, kulturnog i naučnog razvoja. Veliki dio svoje pažnje ova organizacija usmjerila je na jačanje posebno kulturnih veza među evropskim zemljama. Briga za kulturno naslijeđe došla je do izražaja uspostavljanjem, 2001. godine, Evropske mreže za naslijeđe - European Heritage Network (www.european-heritage.coe.int).

 

Ovaj informacijski sistem je usmjeren na implementaciju aktivnosti koje propisuju:

  • Evropska kulturna konvencija (1954),
  • Komnvencija o zaštiti arhitektonskog blaga Evrope (Granada, 3. okt. 1985.),
  • Evropska konvencija za zaštitu arheološkog naslijeđa (1992), i
  • Evropska konvencija za krajolike (Firenca, 2000).

 

Ovu Konvenciju Bosna i Hercegovina je potpisala u aprilu mjesecu, 2010. godine.

 

U ovom dokumentu, u članu 1, definirano je da:

  1. “Krajolik” znači određeno područje, viđeno ljudskim okom, čija je priroda rezultat međusobnog djelovanja prirodnih i/ili ljudskih faktora,
  2. “Politika krajolika” znači odnos nadležnih vlasti kojim one izražavaju opća načela, strategije i smjernice koje omogućavaju poduzimanje određenih mjera s ciljem zaštite, upravljanja i planiranja krtajolika,
  3. “Cilj kvaliteta krajolika” znači, za određeni krajolik, stav nadležnih javnih vlasti kojim izražavaju težnju javnosti u pogledu značaja krajolika iz njihovog neposrednog okruženja,
  4. “Zaštita krajolika” znači djelovanje u cilju zaštite i održavanja značajnih ili karakterističnih obilježja takvog krajolika, što se opravdava njegovom vrijednošću kao baštine, a koja je poizašla iz prirodne konfiguracije i/ili ljudske aktivnosti,
  5. “Upravljanje krajolikom” znači djelovanje, sa stanovišta održivog razvoja, radi osiguranja redovne brige o krajoliku, s ciljem vođenja i usklađivanja promjena nastalih usljed društvenih, ekonomskih procesa i procesa u okolišu.
  6. “Planiranje krajolika” znači djelovanje uveliko usmjereno na budućnost, s ciljem unapređenja, obnove ili kreiranja krajolika.

 

Među dokumentima koje je Bosna i Hercegovina potpisala sa Vijećem Evrope, sa stajališta očuvanja dokumentarne građe svakako važno mjesto pripada Konvenciji za zaštitu audio-vizuelnog naslijeđa (Strazbur, 2001.), koja je ratificirana u aprilu mjesecu 2010. godine.

 

Za ovu vrstu naslijeđa dragocjene su aktivnosti Evropske audiovizuelne observatorije (European Audiovisual Observatory: (www.obs.coe.int), koja djeluje u pravnom okviru Vijeća Evrope, a predstavlja jedan od dinamičnih centara za prikupljanje i distribuciju informacija o audiovizuelnoj industriji u evropskim zemljama. Ova institucija sarađuje sa nizom partnerskih organizacija. U fokusu njenog interesiranja su: film, radio i TV-programi, video/DVD, multimedija/internet i drugi mediji.

 

Određene edukativne aktivnosti iz domena jezičkih prava Vijeća Evrope realiziraju se  putem Centra sa savremene jezike u Grazu, filmske koprodukcije, tehničke saradnje i konzaltinga. Pitanja okoliša, omladine i sporta također su u fokusu djelatnih programa Vijeća Evrope (www.coe.int).

 

 

Napomene:

  1. Cjelovit popis tekstova normativnih instrumenata UNESCO-a  može se pogledati na web-adresi za UNESCO: “Legal instruments”. (http://portal.unesco.org/en/ev.php). U vezi sa temom kulturnog naslijeđa općenito treba pogledati i obimnu bibliografiju dostupnu u tekstu: “Peace Palace Library: Bibliography on the Cultural heritage.” (www.ppl.nl/bibliographies/all/?bibliography=heritage) (9. 2. 2006.).
  2. Vidjeti: „UN Millenium Development Summit: Commissioner Piebalgs partners UNESCO to support poverty reduction trhorugh culture (21/09/2010)“: (http://ec.europa.ec/delegations/india/press-corner/all-news/news/2..).

 

 

 

 
 
Reklame:
 


 
 
Rodoslov - Kako istraivati   Rodoslov - izrada porodicnog stabla   Rodoslov - Zanimljivosti   Izlog knjiga
  Copyright © 2009 Rodoslov.ba, Sva prava zadržana. Powered by 5-th Floor Productions - Disti razvojni studio