Rodoslov - porodično stablo
IZDAVAŠTVO: KNJIGA "NAŠI KORIJENI"
               Više...
 
MARKETING
Pokrovitelj portala
 
 
Očuvanje dokumentarne baštine
 

Jedna od bitnih značajki čovjeka kao kulturnog bića je sposobnost da ostavi tragove o svome postojanju – neko u većoj, neko u manjoj mjeri. Da bi to bio u stanju, on ima oslonac u grafičkom izražavanju, koje u dokumentarnoj formi traje duže od njegove krhke ovozemaljske egzistencije. Zabilježena memorija važan je segment kulturne baštine u širem ambijentu humanističkog naslijeđa, koja, da bi se mogla koristiti, mora biti dostupna, dakle sačuvana.

 

Izgleda da je Francis Bacon bio među prvim vjesnicim novog doba kada je upozorio da zaštita i transmisija zajedničkog sjećanja čovječanstva zavisi u prvom redu od prosvijećenog čuvanja. Na tragu takvih shvatanja i može se reći da je savremena informacijska tehnologija zaista  iznjedrila brojne mogućnosti za pohranjivanje i očuvanje zabilježene memorije. Otuda su mnogi možda i brzopleto izvukli zaključak da je zahvaljujući tome upravljanje intelektualnim naslijeđem samo stvar tehnike, na što ih treba podsjetiti da bez donošenja ispravnih odluka i odgovarajuće metodologije, pitanju šta i kako zaštite ne može se ozbiljno prići bez oslonca na naučna stajališta. Naučna zajednica, dakle, zauzima krucijalno mjesto u iznalaženju opravdanja, načina i sredstava na osnovu kojih se pisana i štampana riječ mogu sa izvjesnošću očuvati.

 

Pri tome treba podsjetiti da naučnik sam nije čuvar naslijeđa, on je njegov korisnik, njegova ciljana aktivnost je na eksploaticiji, a ne na konzervaciji. Mali broj naučnih radnika, nažalost, shvata da je potrebna složena mašinerija da bi se održao u životu čak i onaj primjerak naučnog izvora kojeg on ima u svojim rukama a kojeg on obično uzima zdravo za gotovo. Česta je nebriga naučnika i za svoje vlastite arhive, što daje povoda za moguća zanimljiva buduća istraživanja.

 

Trajanje sadržaja produkata intelektualne djelatnosti osigurava se putem dokumenata na kojima su oni zabilježeni, a među njima najeminentnije mjesto pripada knjizi. Format na kome se pohranjuju rezultati nečije intelektualne djelatnosti može biti knjiga, prilog u časopisu, slika na platnu, grafički list na specijalnim vrstama papira, film na filmskoj traci, gramofonska ploča, u novije vrijeme audiovizuelni zapisi različite vrste - CD i DVD.

 

Kada je tim dokumentima osigurana egzistencija, generalno je osigurana i trajnost djela  naučnika, književnika, umjetnika i kreativnih ličnosti različitih profila i orijentacija.  Dokumenti sa pohranjenom memorijom imaju vrijednost i iz drugih razloga - ne samo, dakle,  da bi poslužili za komunikaciju kreativnih ideja svojih tvoraca nego da bi bili i svjedočanstva sa podacima relevantnim za politička, ekonomska i statistička istraživanja i projekcije budućnosti.

 

Ovdje se postavlja, kao logično, i pitanje - kakva je, onda, u vezi s tim pozicija bibliotekara, arhivista i kustosa. Oni su haznadari po profesiji, dužnost im je da čuvaju zabilježenu memoriju. U prošlosti, mnogi od njih su bili isuviše efikasni kustosi. Zahvaljujući takvima, neke biblioteke, naprimjer, upamćene su po tome što čitaocima nisu dopuštale korištenje knjige. Slične slučajeve srećemo i u galerijama i muzejima.

 

Za bibliotekara je, primjerice, vijek nauke obično ovisio od trajanja mogućnosti čitanja, i bibliotekar u većini slučajeva, ako nije i sam naučnik, često nije u mogućnosti da dokuči individualnu prirodu naučnog rada. Njegova odgovornost i prema nauci i prema predmetu njegove brige je općeg tipa, njegovo čuvanje nije obilježeno posebnom individualnošću i istančanošću u odabiru onoga što mu je povjereno na čuvanje. Za njega knjiga, a to je gruba činjenica, obično nije blagodat, nego je često teret – breme o kojem se treba brinuti i čuvati ga do beskonačnosti. Čak bi se moglo reći da su neki bibliotekari sa zluradošću dočekali novu informatičku revoluciji s vizijom biblioteka bez zidova, ali i bez knjiga.

 

S druge strane, ako pretpostavimo da su naučnici, s obzirom na značaj koji pridaju svojim izvorima, pa i samima sebi, ipak odgovorniji za izvore od bibliotekara, arhivista, i pokušamo dobiti njihov odgovor na pitanje šta bi od intelektualnog naslijeđa trebalo sačuvati, odgovor bi nam se mogao učiniti suviše uskogrudim i pretjerano specifičnim, dok bi se odgovor bibliotekara na slično pitanje mogao činiti suviše uopćenim i previše tehnicističkim. Zato nije zgorega ponoviti da je knjiga stoljećima primarno sredstvo komunikacije ideja, i ona još uvijek igra tu važnu ulogu. Knjiga pohranjuje bitne sadržaje znanja na kojima se temelji naša kultura i civilizacija.

 

Međutim, ako bismo knjigu shvatili - što implicira gornji zaključak - isključivo kao sredstvo pohranjivanja informacija, zanemario bi se značajan dio njene historije kao tehnološkog čuda i umjetničkog artefakta. Naime, ne treba smetnuti s uma činjenicu da su inovacije u štamparstvu u povijesti bile toliko društveno značajne da su ponekad označavale kraj jednog i početak drugog historijskog razdoblja kakav je slučaj, naprimjer, sa Gutenbergovim izumom i krajem srednjeg vijeka. Ujedno, neke knjige po svojim estetskim i dizajnerskim svojstvima predstavljaju prava remek-djela štamparskog, knjigovezačkog i kaligrafskog umijeća.

 

Ono što nazivamo oblikovnim karakteristikama knjige kulturološka je činjenica prvog reda. I mnoga druga formalna svojstva knjige čine je unikatnim dobrom. Onda, ako je to tako, slijedi logično pitanje - koje od tih knjiga sačuvati, jer iz dosadašnjeg iskustva se zna da se sve ne mogu sačuvati. Mora se učiniti svaki napor da se sačuva koliko god je više moguće od kulture utisnute u format knjige, i ne samo knjige nego i drugih dokumentarnih formi sa kultunim sadržajima. Najbolja strategija očuvanja je sakupljanje. Postoji mnogo nesakupljenih knjiga, pa i tamo gdje bi se to najmanje očekivalo – izvan granica vlastite zemlje i preko praga vlastite  tradicije.

 

Međutim, sva nastojanja da se sačuva štampana i rukopisna produkcija jedne kulture često bivaju osujećena odsustvom odgovarajućih bibliografskih i kataloških pomagala. Malo koja zemlja u Evropi može se pohvaliti zadovoljavajućim popisima svoje nacionalne knjižne produkcije od početka vremena do kraja 19. stoljeća. Da li nam je to neka utjeha? Nije, jer još nismo realizirali nužni minimum na razini najobičnijih saopćenja o onome što je na raznim stranama rasuto i što traži da bude spomenuto i, eventualno, sakupljeno.

 

Obično se pretpostavlja da je očuvanje intelektualne produkcije najlakše ostvariti ako se svaka zemlja usredsredi na svoje vlastito intelektualno naslijeđe, pa se tako evropska scena pojavljuje kao agregat nacionalnih štampanih i rukopisnih arhiva. Svako postoji sam za sebe  graničeći se sa drugima, ali i izoliran od njega jezikom, navikama, društvenim konvencijama. Međutim, izađemo li iz tog getoiziranog gledanja na stvarnost dokumentarne građe i otvorimo li oči, primijetit ćemo da svaka zemlja čuva ogroman dio štampane i rukopisne ostavštine drugih zemalja. To se ne odnosi samo na vrijeme kada je latinski bio lingua franca Evrope nego i na sve periode kada su kulturnom scenom dominirali različiti jezici i pisma, kao što je to, naprimjer, slučaj u određenim povijesnim periodima u Bosni i Hercegovini. I, što se više ide unazad u historiju, ta činjenica postaje sve očitija. Kao dio strategije očuvanja ta  činjenica trebala bi biti predmet naše osobite pažnje i treba je dodatno istražiti.

 

Različite vrste dokumenata definirane su u UNESCO-ovom Vodiču  za zaštitu dokumentarnog naslijeđa, koji je objavljen u Sarajevu 2004. godine (str. 123-13). Pri tome su dokumenti o kojima je riječ raspoređeni u pet grupa: papir i drugi tradicionalni materijali, fotografije i mikrografski materijali, mehanički nosači, magnetni materijali i optički materijali. U dodatku su spomenuti i problemi koji proističu iz potrebe za očuvanjem elektronskih publikacija, dokumenata i virtuelnih informacija različitih vrsta. 2)

 

To što se zove program očuvanja dokumentarne građe u fizičkom smislu podrazumijeva različite strategije i tehnologije. Sa tehničkog stajališta, procesi koji imaju za cilj da spase ili očuvaju originalne dokumente trebaju se razlikovati od procesa koji imaju namjeru da osiguraju zamjenu za njih. Proces masovne deacidifikacije dokumeneta, kakav je onaj koji je za svoje potrebe u Lajpcigu inicirala Njemačka državna biblioteka, jedan je od tehničkih metoda očuvanja bibliotečke i arhivske građe koji se pokazao dosta djelotvornom. Međutim, prepreka na putu masovnije deacidifikacije su visoki troškovi tog procesa, što nužno dovodi do potrebe da se mora napraviti odgovarajući izbor i prevazići dilema oko toga šta treba podvrgnuti ovom tretmanu, a šta ne. 3)

 

S druge strane, konzervacija i restauracija individualnih knjiga i dokumeneta u odgovarajućim laboratorijima i radionicama veoma je zahtjevan posao, koji uz profesionalno znanje traži mnogo vremena. U vremenu kada je institucija biblioteke dovedena pod znak pitanja, posebno iz ugla sve moćnije informatike, jedno od utješnih saznanja je i ono da restauratorski procesi, uz spašavanje dokumenata na duži rok, konsolidiraju ulogu tradicionalnih biblioteka kao čuvara kulturnog naslijeđa. Restauracija bilo koje vrste (rukopisa, štampanih knjiga, časopisa, grafičkih listova, geografskih karata, fotografija, audio i video zapisa, razglednica i sl.) upućuje na nezaobilaznu važnost primarnog dokumenta i unikatnu ulogu knjige kao prenosioca zabilježene memorije. Restauracija potcrtava kontinuitet štampane i rukopisne tradicije i naglašava potrebu osiguranja pristupa tom materijalu, i to kako u njegovom historijskom kontekstu tako i u njegovom budućem trajanju.

 

Imajući u vidu niz složenih pitanja sa kojima se, u cilju postizanja ciljeva konzervacije, suočavaju čuvari naslijeđa, 1994. godine je uspostavljena Evropska komisija za zaštitu i pristup (European Commission on Preservation and Access – ECPA (www.knaw.nl/ecpa/about.htkm). Njen cilj je da na duži rok omogući pristup evropskim bibliotečkim i arhivskim zbirkama. U namjeri da dokumentarno naslijeđe učini dostupnim korisnicima budućih generacija, razvijeni su različiti programi zaštite, među kojima posebnu pažnju privlači onaj naslovljen sa SEPIA, posvećen zaštiti fotografskog naslijeđa Evrope. 4)

 

Inače, sa napretkom reprodukcijske tehnologije (mikrofilm, audiovizuelni mediji, CD-ROM, DVD), oslonjene na napredak u elektrotehnici, posebno u drugoj polovini dvadesetog stoljeća, javila su se možda i previše optimistična očekivanja da će se moći pohraniti i tako spasiti sve što je proizvod ljudskog intelekta i njegovih kreativnih sposobnosti. Pri tome, glavnina ovoga optimizma bazirala se na trajnosti i kvalitetu reprodukcije originala, koju je omogućavao mikrofilm. Iako se mikrofotografija sama po sebi može smatrati prilično stabilnom tehnologijom, ono što se nije pokazalo kao stabilno jesu mehanizmi za čitanje – mikročitači, koji vrlo brzo zastarijevaju, a bez njih je sadržaj ovih dokumentarnih izvora nedostupan. Uporedo sa pojavom mikrofilma kao neophodnog medija za očuvanje memorije, pojavila se opasnost da originali ovako dostupnih knjiga i dokumenata mogu, namjerno ili nenamjerno, postati pasivan materijal, neintersantan za dalja naučna istraživanja i elaboraciju. Oni koji su izbliza upoznati sa praktičnim aspektima korištenja tako pohranjenih tekstova, znaju za brojne nedostatke kopija u usporedbi sa njihovim originalom. U takvim okolnostima postavlja se pitanje da li je produžavanjem života takvom dokumentu, koji omogućuje superiorna tehnologija, dozovoljeno produžiti život i greškama koje su pratile reprodukciju njegovog izvornika.

 

Ne treba posebno ni isticati činjenicu da je ponovo važno konsultirati naučnike u vezi sa pitanjem šta treba odabrati od materijala koji treba digitalno arhivirati i kako, po njihovom mišljenju, treba strukturirati material za digitalizaciju. Prije poduzimanja takvog poduhvata neophodan je obiman pripremni istraživački rad. Pri tome treba uvijek iznova voditi računa da se uvođenjem tehnoloških inovacija u zaštitu dokumnentarnog naslijeđa bezrazložno ne doprinosi uništavanju kulture čitanja koja se razvila kroz stoljeća, i koja je sama po sebi jedan od ključnih faktora kontinuiteta kulturne tradicije bazirane na umijeću pisma.

 

Treba znati da su narativni tekstovi, inače ključni mediji za komunikaciju ideja u humanističkim disciplinama, tekstovi za kontinuirano čitanje. Format knjige, kakav je, manje ili više, većini ljudi poznat, temeljna je odrednica tih tekstova. Vodeći računa o tome, treba biti svjestan da će - uprkos najboljim namjerama - čitavi dijelovi štampanog i rukopisnog naslijeđa biti dostupni i arhivirani u novim a neodgovarajućim formatima. Za ocjenu vrijednosti izvora, bez obzira na format u kojem se oni pojavljuju, i dalje će ključna biti riječ nauke, pri čemu je nezaobilazna znanstvena metodologija koju koriste djalatnici u humanističkim i društvenim disciplinama.

 

Naučna istraživanja predstavljaju ogroman rezervoar mogućnosti, iz kojeg strategija očuvanja i prezervacije dokumentarnih izvora mora da crpi svoju snagu. Pri tome je veza onih koji brinu za naslijeđe sa onima koji ga istražuju neupitna. 5)

 

Glavnina ovdje iznesenih misli u vezi s dilemama i nedoumicama koje prate zaštitu i restauraciju dokumentarne građe oslanjaju se na tekst Bernharda Fabiana naslovljen sa “Preservation -  A personal View”.// Choosing to preserve: towards a cooperative strategy for long-term access to the intellectual heritage. Amsterdam: European Commission on Preservation and Access, 1997. Str. 17-37.

 

Prilično pregledan prikaz stručnih pitanja koja nameće zaštita bibliotečke građe sadržan je u knjizi Antonia Đarduloa Zaštita i konzervacija knjiga.: materijali tehnike i infrastruktura. Prevela sa talijanskog Sanja Ćorović (Beograd: NBRS., Clio, 2005). Kompleksnost i ozbiljnost posla oko zaštite i restauracije knjiga vidljiva je iz opisa djelatnosti Centralnog instituta za patologiju knjige u Rimu (Via Milano No.76): U okviru ove ustanove djeluju: “Biološka laboratorija, Hemijska laboratorija, Laboratorija za fiziku, Laboratorija za tehnologiju knjige, Laboratorija za bibliologiju, Laboratorija za konzervaciju i restauraciju, Laboratorija za ambijentalne uvjete i higijenu, Fotografska laboratorija, Biblioteka, Fototeka, Fabrika papira, Štamparija. Institut, pored administrativnog odjela, ima i Službu za didaktičku dokumentaciju i naučne informacije, uključujući i Muzej sa stalnom postavkom.” Đardulo, A., Nav. djelo, str. 201- 3.

 

Treba pogledati i: “Electronic Resource Preservationa and Access Network“:  (www.erpanet.org/about.php).

 

 

Napomene:

  1. General Guidelines to safeguard documentary heritage(www.unesco.org/webworld/mdm/index.htm) (11. 1. 2006.).
  2. UNESCO, Opći informacioni program. Zaštita dokumentarnog naslijeđa: vodič za standarde, preporučenu praksu i priručnike o čuvanju  dokumenata svih vrsta. Sarajevo: NUB BiH, 2004.
  3. Vidjeti: “Preservation in Germany”: (www.knaw.nl/cfdata/preservation/country.cfm?country=15).
  4. O aktivnostima zaštite na evropskoj razini dodatne informacije mogu se pogledati na web-adresi: (ww.knaw.nl/ecpa/about.html) (21. 1. 2006.)
  5. COOL – Conservation OnLine – Resources for Conservation Professionals  predstavlja projekt Odjeljenja za konzervaciju biblioteka Stanfordskog univerziteta u SAD-u. To je, ustvari, digitalni arhiv sa informacijskim resursima posebno zanimljivim onima koji se bave konzervacijom bibliotečkog, muzejskog i arhivskog materijala. Pogledati na web-adresi: (http://palimpsest.satnford.edu/)

 

 

 

 
 
Reklame:
 


 
 
Rodoslov - Kako istraivati   Rodoslov - izrada porodicnog stabla   Rodoslov - Zanimljivosti   Izlog knjiga
  Copyright © 2009 Rodoslov.ba, Sva prava zadržana. Powered by 5-th Floor Productions - Disti razvojni studio