Rodoslov - porodično stablo
IZDAVAŠTVO: KNJIGA "NAŠI KORIJENI"
               Više...
 
MARKETING
Pokrovitelj portala
 
 
Novosti:
 
DR. PETAR ŠIMUNOVIĆ: IMENA SU DANAS ODRAZ PRIPADNOSTI DRUŠTVENOM SLOJU
09. 05. 2011.

Papa Benedikt XVI. poručio je katoličkim roditeljima da svojoj djeci daju samo kršćanska imena. Nije prvi put da se Crkva miješa u imenoslovlje. Još je na Tridentskom koncilu propisano da katolici mogu davati djeci samo imena svetaca i svetica. Ta je praksa prekinuta u srednjem vijeku, kaže onomastičar Papa Benedikt XVI. Poručio je katoličkim roditeljima da svojoj djeci daju samo kršćanska imena. Nije li to ipak pretjerano upletanje u pravo roditelja da potomcima daju imena po svojoj volji, po kulturnoj i nacionalnoj tradiciji i u skladu s baštinom velikog ili malog naroda, svejedno.

Šta je je Vatikan htio s tim naputkom, pitali smo akademika Petra Šimunovića, uglednoga hrvatskog i europskog onomastičara, dakle, stručnjaka za imenoslovlje i porijeklo imena i prezimena.

- Nije prvi put da se Katolička crkva miješa u imenoslovlje. Tridentski koncil prekinuo je srednjovjekovnu tradiciju po kojoj se crkve, katolička i pravoslavna, nisu miješale u pravo roditelja da imenuju svoje potomstvo imenima koja čine dio jezičnog blaga svakog od naroda.

Pravoslavna crkva taj običaj nije nikad promijenila. Nakon Drugog vatikanskog koncila izgledalo je da je Crkva zauvijek digla ruke od onomastike.
Zašto je Papa opet potegnuo to pitanje?

- Pretpostavljam da je riječ o svojevrsnom odgovoru na potrebu da se imena djece ponovo usklade ne samo s crkvenim učenjem nego i s narodnom baštinom. Crkva također želi biti – uz televiziju, modu, suvremene medije – medij koji će na to utjecati.

Što bi to trebalo značiti u Hrvatskoj?

- U Hrvatskoj treba podsjetiti da je striktna primjena Tridentskog koncila dovela do značajnog osiromašenja imenskog fonda u hrvatskom jeziku. Za broj djece koja se rađaju popis svetaca i svetica i onda i danas je premali. Naprimjer, u Konavlima je u vrijeme Tridentskog koncila bilo samo pet, šest tradicionalnih svetica. Tad je došlo i do sraza narodne imenoslovne baštine i strogog crkvenog zahtjeva. A, zapravo, hrvatski jezik i imena oduvijek su se međusobno nadopunjavala. Iz kulta svetaca proizlazila su narodna imena, pa makar na prvi pogled to i ne imalo veze s vjerskom pripadnošću.

Zašto baš danas?

- To vjerojatno ima veze s pošasti koja u imenoslovlju vlada zbog golema utjecaja televizije, filma, pomodarstva, a u nas i zbog spleta socijalnih i posebno »gastarbajterskih« okolnosti. Sve više u hrvatski jezik ulaze imena, Gabi, Ruth, Đon i slična s kojima ne možete ništa. Kako deklinirati ime Ruth? Nikako. Onda dolaze niz imena koja se preuzeta iz drugih jezika – Lukas, Andreas, Gudrun, koja su također jezično neupotrebljiva. I onda u trećoj grupi dolaze do izražaja pomodni pritisci. Neki dan čitam kako su roditelji rođenom sinu nadjenuti ime Onur, a kad dobiju i kćer, zvat će je Šeherezada. Znate o čemu govorim. Onda, recimo ime Jamezdin. Po zvuku, reklo bi se muslimansko ime. Ma kakvi, to je neuki roditelj dao sinu ime po – Jamesu Deanu. Jedan je Rom svojim sinovima nadjenuo imena Merđo i Pežo. Možda se Vatikan i na te pojave osvrnuo (one nisu obilježje samo hrvatskog imenoslovlja), vraćajući dogmu iz starine.

Hrvatski zavod za statistiku kaže da su najčešća muška imena Luka, Ivan, Marko, Filip i Karlo, a ženska Lana, Lucija, Ema, Dora i Sara. Reklo bi se, vatikanski naputak je promašio svrhu u hrvatskom primjeru.

- Moglo bi se tako reći da se u valovima ne pojavljuje sklonost roditelja da imenoslovnu tradiciju podupru novim shvaćanjem koja su to imena ujedno i nacionalni predznak. Recimo, sedamdesetih godina prošlog stoljeća djeca su dobivala imena hrvatskih vladara, kraljeva, knezova i banova. U Šenoino i vrijeme Jurić Zagorke njihovi su romani bili predložak za brojne Branke, Dore, Neve i Damjane rođene u to vrijeme. Ali, ako vrijeme donosi svoje, onda donosi i sebičnost roditelja da vlastitog potomka, ne vodeći računa o njemu, imenom zapravo kazne. Recimo, primjer s kraja šezdesetih godina najbolje to ilustrira. Otac je sinu dao ime Naser, a sirotog dječaka su djeca u školi odmah prozvala – Nasro. Zatim, na počecima televizije rađali su se Sandokani i Bankviki, na užas tako imenovane djece kad se u odrasloj dobi susretnu s ludošću roditelja. Kao pozitivnu epizodu spominjem župnika, don Petra iz Ploča. On je sedamdesetih godina iz crkvene škrabice plaćao roditeljima koji su djeci nadijevali kršćanska ili narodna imena umjesto pomodnih. I dok sam ga kao jezičar hvalio i branio pred napadima, šira ga je javnost doživljavala kao nacionalističkog svećenika.

Kako biste definirali što je to narodno ime?

- Narodna imena svoj korijen imaju u nekoliko izvora. Prvo, imena koja su nastala iz imenica. Recimo, Rak, Vrh, Oko. Onda dvosložna imena rođena u višim staležima kako bi se I tako razlikovali od siromašnog puka: Trpimir, Branimir, Krešimir. Zatim narodno ime je i ono nastalo kao zaštita od zala I zlih duhova. Odatle I muško ime Grdan i žensko Gruba. Roditelji su vjerovali da će se zli duhovi okaniti djece s takvim osobinama (ružan i nasilna) i da ih neće napadati svojim činima. Zanimljivo je, a narodno, ime Prodan. Ono doslovno opisuje dijete koje su roditelji prodavali kako bi prehranili ostatak obitelji. Ili ime Povržen, kao zaštita od toga da se dijete ne povrgne materi. Narodna imena u dodiru s kršćanstvom suočavaju se s »prevođenjem« u crkvenim knjigama. Recimo, Zorana se upisivala kao Aurora, a Slavica kao Glorija.

Može li se danas po imenu djeteta znati odakle je porijeklom?

- Može. Recimo Vlaho je iz Dubrovnika, a Duje iz Splita. Ivan je iz Trogira (po Svetom Ivanu), a Krševan (Krešo) iz Zadra. S Krka je sigurno Kvirin. Međutim, pogledajte što se dogodilo kao posljedica Domovinskog rata. Jednoj obitelji izbjeglica iz Baranje u Splitu se rodio sin. U znak zahvalnosti zbog pružene pomoći dječak je dobio ime – Duje. Rat je prošao, obitelj se vratila u Baranju i sad tako na onim ravnicama živi mladić imenom Duje, koji s tradicijom, baštinom i navikama nema nikakve veze s okolinom. Može se porijeklo prepoznati i iz kraćenica imena. Naprimjer, za Stjepana kojeg zovu Štef točno se zna odakle je, kao i za Pepija, Stipu i Štjepu.

Kakva je uloga nadimaka u modernom imenoslovlju?

- Vrlo slična ulozi nadimaka kroz povijest. Rekao sam već, u krajevima u kojima djeca dobivaju imena predaka, pa se odjednom svi zovu Ante, da bi se ti ljudi razlikovali dobivali su nadimke kao identifikacijsku oznaku. Ali, nepristojno je danas nadimkom zvati javne osobe. To je familijarizacija nespojiva s nužnom distancom koju valja zauzeti, posebno prema nositeljima javnih dužnosti.

Ima li i danas pojava da roditelji svoj politički stav iskazuju odabirom dječjih imena?

- Onakvih slučajeva kao što su to Lenjinka, Staljinka, Petoljetka I slično nema. Na sreću, nema ni nakaradnih pojava kao u slučaju nesretnika čije je prezime bilo Dolar. Neki nadobudni komesar je nakon Drugog svjetskog rata tom čovjeku naredio da promijeni to svoje »kapitalističko prezime«. A Dolar je naše staro prezime I označava čovjeka iz dola. Politiku sam sreo u užasnim vremenima s početka Domovinskog rata kad su ljudi masovno mijenjali imena da bi prikrili ili da bi posebno naglasili pripadnost nekoj od nacionalnih, vjerskih I političkih opcija toga vremena.

Je li televizija zamijenila politiku I druge razloge za odabir imena?

- Ne treba kritizirati, bilo bi dobro da se prvo neke stvari nauče, provjere, utvrde. Recimo, ljudi misle da je Ljubica narodno ime, a da su Viola i Amalija strana. Nisu, u imenoslovnoj tradiciji naći ćete primjere sva tri imena i dokaze da se sva tri nalaze duboko ugrađena u hrvatsku jezičnu tradiciju.

Treba li se danas, poput Vatikana, brinuti za tu tradiciju?

- Odgovorit ću vam jednom pričom. Bio jednom jedan klesar na Lošinju. Iz nekog je razloga u kamenu ploču odlučio uklesati imena svojega djeda, oca i sina: Tjeha, Bratonja i Juna. U nastavku je uklesao i latinske inačice tih imena, obraćajući se budućem čitatelju tog kamenog zapisa opaskom da on drži do svoje tradicije, ali želi i da ga drugi razumiju. Hoću reći, jezici s malim brojem govornika, narodni s malim brojem novih proizvoda koje iznose na tržnicu ne mogu se ni u imenoslovlju boriti s velikima i bogatima. Ali mogu držati do svojega, čuvati ga bez straha da ih netko neće razumjeti čak i bolje nego da se tim velikima ulaguje imenima koja s hrvatskim jezikom nemaju nikakve veze.

Ima li danas u Zagrebu razlike u imenima koja dobivaju djeca u središtu grada u odnosu na imena djece rođene u predgrađu?

- Ne! Imena su danas odraz pripadnosti društvenom sloju, a ne mjestu rođenja ili stanovanja.

A ima li razlike u imenima gradske i seoske djece?

- Tu je stvar malo složenija. Obitelji koje žive u ruralnim krajevima, ili obitelji koje su iz tih krajeva došle u grad, znaju biti vrlo konzervativne. Recimo, običaj je da dijete obvezno dobije djedovo ime. A što kad dva brata dobiju sinove? Oni dobivaju djedovo ime, ali da bi se međusobno razlikovali (i njihova su prezimena, kao muške djece ista) označava ih se izvedenicom od imena njihova oca. To zna biti vrlo nepraktično i komplicirano, ali se navike mijenjaju vrlo sporo

(Vjesnik, 13.1.2011.)

 

 
Reklame:
 


 
 
Rodoslov - Kako istraivati   Rodoslov - izrada porodicnog stabla   Rodoslov - Zanimljivosti   Izlog knjiga
  Copyright © 2009 Rodoslov.ba, Sva prava zadržana. Powered by 5-th Floor Productions - Disti razvojni studio