Rodoslov - porodično stablo
IZDAVAŠTVO: KNJIGA "NAŠI KORIJENI"
               Više...
 
MARKETING
Pokrovitelj portala
 
 
Novosti:
 
VELAGIĆI PORIJEKLOM IZ MAĐARSKE
26. 08. 2010.

Za Velagića kuće ili Velagićevinu,  jednu od najvećih znamenitosti Blagaja, u posljednje vrijeme zanima se sve veći broj povjesničara, etnomuzikologa i istraživača iz raznih zemalja koji u isti dolaze prikupljati priče o proteklim vremenima. U ambijentu u kojem je naglašen sklad arhitekture i prirode uživaju mnogi istraživači i svi oni koje zanima kako je na području Blagaja i Mostara bilo živjeti tijekom prošlih stoljeća. Njima o prijašnjim vremenima priča 92-godišnja Sabira Velagić Milavić, najstarija osoba u Velagićevini koja je zapamtila mnoge događaje iz prošlosti i o kojima danas često govori sa sjetom.

Sabiru smo zatekli u ranim poslijepodnevnim satima u kompleksu Velagića kako lista dnevne novine. I danas je dobro upućena u stanje u zemlji koje rado uspoređuje s nekadašnjim vremenima. U Velagićevini je provela djetinjstvo i mladost, dok se nije udala u Sarajevo.
- Ma nemam puno godina, tek su mi 92 - kroz smijeh govori Sabira dodajući kako, unatoč proživljenih devet desetljeća života, još uvijek pamti dosta toga.
- Svi Velagići su porijeklom iz Mađarske. Kada su Turci počeli gubiti rat, Velagićima u Mađarskoj je kazano da prijeđu na kršćanstvo ili odu u Bosnu. Tako su oni krenuli ovamo i trojica braće su se razišla putem. Jedan je otišao u Golinjevo kraj Livna, drugi u Ključ i treći u Mostar, govori 92-godišnjakinja o prvom dolasku Velagića na ove prostore. Oni su, priča nam, iz Mađarske sa sobom donijeli mnogo zlata, a starica objašnjava kako su to učinili na način da su ga stavili u “đugume”, prelili ga vodom i na taj ga način skrili kako bi ga na miru mogli donijeti na odredište. Ništa od ovoga nije zapisano zbog čega je Sabiri jako žao, ali su, govori, barem sad mlađi počeli nešto zapisivati. Iako su Velagići, koji su u Mostar zapravo došli s namjerom da odu dalje u Palestinu, spletom okolnosti ostali upravo u Mostaru, bavili su se pčelarstvom, te su jedni od najstarijih pčelara u Hercegovini, sadili vinograde i duhan te su od toga živjeli.
Sabira priča kako se u to vrijeme malo kupovalo te su se koristili samo domaći proizvodi:  
- Svaka je kuća imala kravu. Imali smo i kokoši, sadili povrće i tako živjeli. Onda sam ja prva iz Blagaja otišla u Sarajevo u Gimnaziju. Bila sam učenica generacije i imala sam same petice. U Sarajevu je tada postojalo jedno kulturno prosvjedno društvo koje me školovalo, a onda je na školovanje u Sarajevo otac poslao i mog brata. Brat je bio mangup i nije dobro učio. Otac me onda poslao da budem uz njega kako bi i on učio. Tada je ionako bilo glavno da muško uči. Nakon završene Gimnazije zaposlila sam se u Okružnom sudu u Mostaru, udala sam se u Sarajevo, a muž mi je umro prije 20 godina, a ni ja ne znam zašto ovako dugo živim - naglašava starica.

Iako joj kroz život nikada nije bilo lako, posebno za vrijeme ratova koje je za života preživjela, Sabira govori kako joj je prije bilo puno bolje živjeti. To se odnosi posebno na vrijeme bivše države.
- Nostalgičarka sam i meni je prije bilo puno bolje živjeti. Bilo je dobro meni i svima mojima. Ne može nitko vladati dugo razdoblje, a da ne griješi. Tito je griješio, ali meni je bilo dobro dok je on bio živ. Školovalo se, učilo i radilo. Otvarale su se tvornice. Tada su svi imali neku sigurnost. Svatko se mogao zaposliti - prisjeća se Sabira te naglašava  da često u tišini razmišlja o proteklom vremenu. I dok ona u oazi mira i zelenila istraživačima priča priče o događajima unutar kompleksa Velagića, kameni zidovi i dalje odišu starinom i vjerojatno čuvaju mnoge priče još od vremena kada su sazidani i koje vjerojatno nikada do kraja neće biti ispričane.

(Dnevni list)

 

 
Reklame:
 


 
 
Rodoslov - Kako istraivati   Rodoslov - izrada porodicnog stabla   Rodoslov - Zanimljivosti   Izlog knjiga
  Copyright © 2009 Rodoslov.ba, Sva prava zadržana. Powered by 5-th Floor Productions - Disti razvojni studio