Rodoslov - porodično stablo
IZDAVAŠTVO: KNJIGA "NAŠI KORIJENI"
               Više...
 
MARKETING
Pokrovitelj portala
 
 
Rodoslov:
 
LIVANJSKI JELEČI DOŠLI SA ISTOKA
16. 05. 2016.

Livanjski rod Jeleč je jedan od najstariji u ovom kraju, star najmanje četiri stoljeća. Njihovi potomci tvrde da su u ovaj kraj došli još u tursko doba i to sa istoka, vjerovatno iz Turske. Ibrahim, rođen 1931. godine, koji krajem prve decenije 21. stoljeća sa porodicom živi u Sarajevu – na osnovu priča svojih roditelja - kaže da su njegovi djedovi i pradjedovi Livnjaci, te u tim pričama najčešće spominje hadži Jusufa koji je rođen u Livnu, ali čiji roditelji su došli sa istoka, negdje u 16. stoljeću. U svojim tvrdnjama poziva se na kazivanje svojih rođaka, Avde (1863-1949) i hafiza Mustafe Jeleča.

U knjizi „Porodica Jeleč“ Ibrahim navodi da je 1950. godine išao u mjesto Jeleč kod Foče, koje je po postanku starije od Foče. Objašnjavajući taj toponim autor knjige tvrdi da prezime Jeleč datira od kada su njegovi preci sagradili naselje na Bistrici kod Foče, a potom dodaje da se iz dokumenata livanjskih prepisivača vidi da su Jeleči stara bosanska porodica koja je – prema pretpostavkama – ranije imala neko drugo prezime. Koje, ostalo je nepoznanica.

Nakon dolaska ovaj kraj Jeleči su počeli da se bave zemljoradnom i stočarstvom, te su osnovali radionicu za tkanje ćilima koja će još kasnije prerasti u fabriku. Ćilime su, pričaju starosjedioci u ovom mjestu, prodavali u Dubrovnik. Poslije jedan dio Jeleča se odselili na Zapad, a drugi se nastanio u Livnu u selu Podgreda, udaljenom pet kilometara od centra grada. Tu su posjedovali velika imanja na kojima su odmah sagradili tri kule (kako su se tada zvale zgrade za stanovanje): jednu u Podgredi a dvije u gradu. Prisjećajući se svog djetinjstva u Livnu, Ibrahim veli da je ona kula u Ulici Zavra poodavno srušena a kula u Milošnjiku prije 60 godina pokrivena je crijepom. Kula u Podgredi – prema pričanju starijih – bila je centar porodice Age Jeleča i njegovih sinova. U Podgredi je bilo još šest kuća Jeleča od kojih su danas postoje četiri, ali u njima nema nijednog člana ove prodice.

Tragajući za svojim porijeklom, Ibrahim je stigao i u Novi Pazar (Srbija), gdje su nekada živjeli njegovi potomci i gdje postoje i danas ostaci kule Jeleča. Bio je on i u srednjoj Bosni da bi istražio korijene Jeleča, te došao do saznanja da su u ovom dijelu naše države Jeleči katoličke vjere i da su njegovi dalji rođaci. Livanjski Jeleči u Podgredi na svom imanju, dužine i do pet kilometara, stoljećima su se bavili stočarstvom, gajeći ovce, ne samo radi mesa i pravljenja poznatog livanjskog sira nego i vune, koja im je bila neophodna za tkanje ćilima. Posljednji je otkala Ibrahimova majka Fatima (kći Alije) još 1936. godine. Osim ovog glavnog zanimanja (uzgoj stoke i proizvodnja poznatog livanjskog sira), Jeleči su se bavili i zemljoradnjom i bili su poznati po uzgoju visokokvalitetne pšenice.

Austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, mnogi Jeleči, sa još nekim livanjskim porodicama (Mulalići, Latifići, Insanići, Ljubunčići, Čizmići, Tuce, Mulalići, Sokolovići, Brkići i drugi) sele u Tursku. Tako je u historiji Jeleča, između ostalog, zabilježeno da su u Turskoj umrli mnogi njeni članovi: Nura, kći Jusufa i majke Have Velagić 1930. godine u Istanbulu, kao i hadži Mehmed 1902, Alija, zvani Ale također je 1897. godine umro u Istanbulu,  zatim Džehva udata Berberović u Izmiru, itd.

U dugoj tradicija ovog livanjskog roda bilo je više poznatih i inventivnih članova. U svojoj knjizi Ibrahim ističe da je tvorac „titovke“, kape koju su nosili vojnici Jugoslavenske armije, bio upravo član ovog roda Muharem, sin Naske. Mustafa Jeleč, sin Muhameda (otišao na hadž sa dvojicom braće i o tom putovanju napisao putopis) bio je kaligraf i ostao je zapamćen po tome što je iz Islamske dogmatike iz perioda 1754. (po Hidžri 1168.) godine prepisao sedam djela na arapskom i turskom jeziku.

Jeleči su bili, a i danas su, učen i obrazovan rod, jer su dosta vremena posvećivali školovanju. Zna se da je u doba austrougarske vladavine Bosnom i Hercegovinom dosta Jeleča imalo završenu osnovnu školu, a nakon Drugog svjetskog rata mnogi su završili srednje, više i visoke škole. Evo samo nekih imena koja to potvrđuju: magistar agronomije je Sead, zvani Pitagora; Hana je doktor medicine, Azra stomatolog, Avija profesor, Jasmin diplomirani inženjer mašinstva, Teufik diplomirani pravnik, Ahmed viši laborant, Haris diplomirani ekonomist, Senija modna kreatorka, Dika socijalni radnik, itd.

Rod Jeleča je mnogobrojan i životna sudbina je njegove članove odvela na sve četiri strane svijeta. Danas ih ima, kažu, na svim kontinentima. Oni Jeleči koji su ostali živjeti u Bosni i Hercegovini udajom i ženidbom su stupali u bračne veze sa poznatim livanjskim, sarajevskim, fočanskim i drugim porodicama, poput Brkića, Smajlovića, Gagića, Insanića, Latifića, Halapića, Muftića, Dizdara i dr.

Pet godina nakon objavljivanmja knjige „Porodica Jeleč“ Ibrahim je – istražujući cijelo to vrijeme svoj rod – došao do novih, veoma zanimljivih podataka o Jelečima. Među najvažnijim ističe podatak o starosti roda. Saznao je pouzdano, što dokazuje podacima, da Jeleči žive i u Poljskoj i da su stari najmanje hiljadu godina! To dokazuje podacima sa internetske stanice memodoc.com/noblesse_polonaise.html, gdje piše da su Jeleči primani na dvorove Poljske kao ugledni građani i plemeći. To znači, kaže Ibrahim, da su pripadali poljskom plemstvu i da su imali svoj grb. Pri tome navodi ime jednog od plemića (Jelec Bl. Leliwwa odm.). Istovremeno, kao toponim, spominje ime jednog grada u Rusiji - Jeleč, dok kaže da u Sjedinjenim Američkim Državama postoji kompjuterska firma Jeleč.

 

 
Reklame:
 


 
 
Rodoslov - Kako istraivati   Rodoslov - izrada porodicnog stabla   Rodoslov - Zanimljivosti   Izlog knjiga
  Copyright © 2009 Rodoslov.ba, Sva prava zadržana. Powered by 5-th Floor Productions - Disti razvojni studio