Rodoslov - porodično stablo
IZDAVAŠTVO: KNJIGA "NAŠI KORIJENI"
               Više...
 
MARKETING
Pokrovitelj portala
 
 
Rodoslov:
 
SJAJ I PROKLETSTVO DŽENETIĆA
03. 09. 2017.

Stanovnicima starog dijela Sarajeva, posebno šireg područja Baščaršije, veoma dobro je znana ne baš dugačka ulica Dženetića čikma. Ta ulica se pruža između ulica Kaptola i Josipa Štadlera paralelno sa ulicom Mula Mustafe Bašeskije. Imenitelji sarajevskih ulica i trgova nisu joj slučajno darivali to ime u ovom dijelu grada iz najmanje  dva razloga.

Piše: Raif Čehajić, publicist

Jer, članovi ovog roda više su stoljeća u ovom dijelu grada posjedovali svoje kuće i poslovne prostore (između ostalog, u blizini gradske tržnice Markale, na prostoru današnje pijace, bila je velika kuća Dženetića, izgrađena 1766. godine, a porušena 1942. godine) i što su Dženetići, čiji neki veoma bogati članovi su najmanje tri stoljeća predstavljali ugledne, poštovane i uticajne Sarajlije, ostavili, ne samo u ahtitekturi, dubokog traga u povijesti Sarajeva. Odužujući im se za oblikovanje ovog dijela Sarajeva, razvoj obrazovanja i napreak ukupnog društvenog života, imenitelji ulica su, eto, ovjekovječili uspomenu na njih (Dženetiće) darujući jednoj čikmi njihovo prezime.

Odakle su i kada Dženetići došli u Sarajevo u historijskim dokumentima veoma se stidljivo spominje, mada su se njima bavili neki sarajevski pisci i historičari. Tako književnik Valerijan Žuje u „Leksikonu Sarajeva“ tvrdi da su Dženetići “islamizirani Rajići, sitno bosansko srednjovjekovno plemstvo, koje je imalo posjede oko sela Rajić u konjičkom kraju”, a prof. dr. Enes Pelidija piše da su se prvih decenija 18. stoljeća obimom poslova i kapitala isticala braća Ahmed i Osman Dženetić a potom nastavlja: “U poslu su naslijedili oca Hadži Aliju, te ličnim sposobnostima višestruko uvećali naslijeđeno bogatstvo. Kao većina poslovnih ljudi, i oni su pripadali janjičarskom odžaku. Trgovali su luksuznom robom: bakrom, zlatom, pozlaćenim satovima, zvanim pandur ili pandul, srebrenim kopčama, rahtovima od strebra i zlata (konjski nakit), sabljama, džeferdarima, biserom, čohom, serdžadama, posuđem, te svim vrstama robe koja je donosila profit. Uz nepoznati procenat davali su novac na zajam. Poslovne veze održavali su u više mjesta ne samo osmanske države nego i susjednim zemljama.”

Sarajevski hroničar Mula Mustafa Bašeskija neke članove ovog roda spominje u svom “Ljetopisu”, a historičar Hamdija Kreševljaković o njima veze cijelu priču, ne spominjući njihov dolazak u grad, nego se više bavi njihovim imovinskim i nasljednim stanjem. Pouzdano se, međutim, može reći da su u Sarajevu Dženetići prisutni od 17. stoljeća a možda još i ranije i da biološki traju do treće decenije 20. stoljeća kada je (1928) umro njihov posljednji član hadži Asim-beg, sin Sulejman-Zaima (1836-1895), a 1946. godine gasi se i njihova ženska loza (bistričkli Dženetići).

U statističkoj slici Dženetića, uz ostalo, uočljivo je da su Sarajevu, pa i Bosni, dali 16 zaima i da su držali tri zijameta (zaim je titula za bogataša koji je uživao leno u vrijednosti od 20.000 do 100.000 akči, a njegov posjed se zvao zijamet). Opisujući ovaj rod historičar Hamdija Kreševljaković u “Izabaranim djelima I”, u radu “Znamenite ličnosti i porodice - Dženetići” (Veselin Masleša”, Sarajevo, 1991) tvrdi da je prvi zaim iz ovog roda bio Osman koji je sticanjem ove titule napustio dotadašnji posao – trgovinu, dok je drugi zaim Ahmed i dalje ostao trgovac, kao i njegov najstariji sin Smail koji je zijamet imao u Sapni. Osmanov zijamet, nazvan Behlul, vrijedan 44.163 akče, nalazio se u nahiji Kladanj a Ahmedov u Vogošći. Prema rodoslovu Dženetića jasno je da su Osman i Ahmed bili braća. Osmanova dva sina: Salih, čiju smrt u 1762/63. godini u nekrologiju spominje hroničar Mula Mustafa Bašeskija – i Alija koji je kasnije pod imenom Ali-beg spominje kao sarajevski muselim (vezirov povjerenik), bili su veoma bogati. O Salih-begu Dženetiću (Cennetizade) Bašeskija piše da je sahranjen u velikom greblju na Hambinoj Carini, gdje mu se nalazi nadgrobni spomenik s natpisom u pjesmi koju mu je  spjevao savremenik Mejlija.

Iako značajna ličnost, Ali-beg se nerado, tek na treći poziv bosanskog vezira, odazavo za odlazak na bojište da učestvuje u ratu vođenom između Porte i austrijskog cara Josipa II (1788-1791). To se doznaje sa popisa vojske pod Kladušom na kome se  sa 20 vojnika nalazilo i ime Ali-bega koji se iz rata vratio u Sarajevo, gdje je 1798. godine i umro. Iza sebe ostavio je četiri sina: Osman-bega, Mehmed-bega, Salih-bega i Abdi-bega, te kći Mejru. Ubrzo nakon smrti oca umiru i njegova dva najmlađa, malodobna sina: Salih-beg i Abdi-beg (mezari Dženetića nalaze se u sarajevskom greblju Hambina Carina).

Ahmed-aga, Osman-begov brat, umro je 1748. (po Hidžri 1161) godine, a njegovi potomci sinovi: Smail, Mustafa i Ferhat školovali, osim mekteba, završili su i medresu, stičući osnovnu naobrazbu i znanje iz turskog, arapskog i perzijskog jezika, te logike, astronomije i artimetike.

Iz Kreševljakoviće storije o Dženetićima možemo zaključiti o nekim ljudskim osobinama, prije svega karakteru zaima ovog roda, jer onaj prvi (Osman) na dosta zagonetan način je stekao svoje bogatstvo, jer je 1738. godine do zijameta došao na više nezakonit način, davanjem mita za berat o njegovom posjedovanju. Da je i Ahmed-beg na dosta sumljiv način  došao do zijameta, svjedoči i činjenica – kako navodi Hamdija Kreševljaković – da su Ahmedovi sinovi  Mustafa i Ferhat tražili (i dobili) berat iz Carigrada da mogu doživotno korisiti očev zijamet u Vogošći. Opisujući mlađeg Ahmed-begovog sina Ferhata, Mula Mustafa Bašeskija navodi  da je bio “uljudan čovjek niska rasta”, ali u životu nije imao sreće te je 1783. godine umro zajedno sa svojim sinčićem i pošto nije imao nasljednika njegovo imanje je naslijedio brat Mustafa-beg. Kako ni Mustafa-beg nije imao nasljednika, Dženetići su izgubili zijamet u Vogošći.

Kasniji potomci Dženetića, podijeljeni u dvije loze, Sarajlije su nazivali i razlikovali po lokalitetu na kome su stanovali, te ih poslije 1784. i 1798. godine nazivaju ćemaluškim, koji potiču od Smail-bega, i bistrički,porijeklom od Ali-bega.

Da su Dženetići bili bogati sloj tadašnjeg društva, vidi se jasno iz Kreševljakovićevog opisa Smail-bega, koji je u nekoliko navrata bio i sarajevski muselim. Uživajući ugled kod sarajevske raje, jer je bio i njen zaštitnik, nije stalno boravio na svojim imanjima a prihode s njih mu je ubirao subaša (oko 1779. godine to je bio izvjesni Ibrahim), a imao je i pisara Mustafu. Smail-beg je postao najpoznatiji Dženetić budući da je jedino on, kao muselim (jedini član ovog roda) bio vezirov zamjenik, zastupajući Ali-pašu Dagistanliju od 18. do 28. oktobra 1773. godine. Ostao je u sarajevskoj historiji poznat i po reprezentativnom konaku, podignutom u današnjoj Titovoj ulici u kome su se okupljali ugledni feudalci i učenjaci. O tome da je živio aristrokratski, Kreševljaković navodi činjenicu kako je Smail-beg u kući držao više sluga i sluškinju a da je u odžaku imao stalnog kahvedžiju, dok je u štali držao više jahačkih konja. Živeći u takvim uslovima, zijameti su mu istovremeno donosili velike prihode a očevu nasljednu imovinu umnožavao je kupujući novu.

Bogatstvo Smail-bega, koji je umro 25. maja 1777. godine analizirao je i Bašeskija nazivajući ovog zaima Ismailom sa ostavštinom vrijednom 2.187.031 akče. Smail-beg se dva puta ženio: sa Sabirom je imao četiri sina (jedan umro u djetinjstvu): Derviš-Mustafa, Lutfulah i Fejzulah. Pošto je Sabira rano umrla, oženio se ponovo i to Atifom, kćeri Salih-bega i s njom imao Mehmed-Emina i Ibrahima.

Najstariji Smail-begov sin Derviš-Mustafa bio je zaim i nekoliko puta sarajevski muselim, a umro je u Gurgusovcu ili krajem 1792. ili prvih dana 1793. godine vraćajući se s bosanskom vojskom iz Vidina. Historičari su zabilježili da je on jedini Dženetić pokopan van Sarajeva. Derviš-Mustafa je ostavio potomke sina Mehmed-Emina i dvije kćeri – Dudiju i Nuriju koje su umrle mlade. Drugi Salih-begov sin Lutfulah-beg “povučen čovjek” nije mnogo cijenio svoj imetak i umro je nekoliko mjeseci nakon brata Derviš-Mustafe 1793. godine.

Sušta suprotnost Lutfulah-begu bio je Fejzulah-beg, učen i poliglot (govorio je sva tri istočnjačka jezika), uživao je veliko povjerenje vezira pa mu je on povjeravao važne dužnosti, poput prenosa municije i hrane. Nakon smrti dvojice starije braće, Fejzulah-beg je naslijedio njihov imetak. Dva puta se ženio i s prvom suprugom Šerifom nije imao djece, a s drugom Nefisom, rođenom Sočo, dva sina: Derviš-Smail-bega i Mustaf-bega.

Zaim je bio i Salih-begov sin Mehmed-Emin koji je obavljao i dužnost sarajevskog muselima. Pristajući uz reforme i pokret Husein-bega Gradaščevića, borio se protiv Kara-Mehmed-paše, a kad je ovaj paša ušao u Sarajevo zaplijenio je imovinu svog protivnika. Mehmed-Emin je imao sina Abdulah-bega koji je umro prije 1842. godine i kćeri: Hanifu, Dervišu i Nuriju. Njihovom smrću, piše Muhamed Kreševljaković, zatvorena je Dženetića kuća u Mehmed-begovoj mahali u Sarajevu.

Drugi Fejzulah-beg je bio posljednji ćemaluški Dženetić, značajna i uvažavana ličnost ovog roda. Posjedovao je veliko bogatstvo koje je naslijedio njegov sin Mustafa-beg, rođen u Sarajevu 1806/7. godine. Mustafa-beg je bio “povisoka stasa, crnih brkova” i imao je četiri sina: Sulejmana, Fejzulaha, Sejdina i Abdulaha. O bogatstvu Mustafe-bega potvrđuje činjenica da je bio vlasnik šest objekata u Jagdžizade hadži-Ahmed mahali, hamam u Gazi Husrevbegovoj ulici, pekaru na uglu današnje Titove i ulice Vuka Karadžića, a zgradu u Saraćima i Malom Ćurčiluku.

Nisu Dženetići posjedovali ogromno bogatstvo u Sarajevu nego i genetsko prokletstvo zvano ludilo. Kod neke generacije to je jasno manifestovalo u njihovom javnom ponašanju, a kod drugih je to bilo prikriveno. O tome historičar Hamdija Kreševljaković piše kako su 1895. godine, nakon smrti drugog sina Mustafe-bega Sulejman Zaim-bega, u životu ostali hadži Seid-beg, Mušan-beg i kći Aiša te nastavlja: "Njih troje, kao i Avdi-beg i Sulejman Zaim-beg nisu bili potpuno normalni. Uprava vakufa trebala je da pređe na hadži Seid-bega. Ali zbog njihove duševne mane predan je njemu onaj prvi vakuf, a drugi na upravu Mehmed-bega Šurkovića... Osim Sulejman Zaim-bega, oca hadži Asim-bega, nije se nijedan sin Mustafa-bega ženio, a i Aiša je umrla kao djevojka... Nakon Fejzulah-begove smrti (1903 godine) zavaladalo je jadno stanje u Dženetića konaku. Bećari (neženje) i suludi ljudi živjeli su na svoj način. Obuzela ih je velika škrtost. Kuća i u njoj gospodski namještaj propadali su."

 

 
Reklame:
 


 
 
Rodoslov - Kako istraivati   Rodoslov - izrada porodicnog stabla   Rodoslov - Zanimljivosti   Izlog knjiga
  Copyright © 2009 Rodoslov.ba, Sva prava zadržana. Powered by 5-th Floor Productions - Disti razvojni studio