Rodoslov - porodično stablo
IZDAVAŠTVO: KNJIGA "NAŠI KORIJENI"
               Više...
 
MARKETING
Pokrovitelj portala
 
 
Rodoslov:
 
POVIJEST SARAJEVSKIH AHMETAŠEVIĆA
23. 01. 2016.

Ahmetaševići su nekada bili jedna od najbogatijih sarajevskih porodica. Sve njihovo bogatstvo bijaše uglavnom u nekretninama: kućama, dućanima, pilanama, ciglanama, zemljištu, i stečeno je isključivo marljivim radom i mudrim poslovanjem. Po svemu, Ahmetaševići bi bili ono što su i nekada bili, da nije bilo što je bilo. A bili su ratovi, pa su došle neke nove vlasti, znamo i koje i kakve, pa su došle konfiskacije, šikaniranja, zatvaranja... Potomci starih Ahmetaševića danas nemaju ništa. Osim uspomena i gorčine.

Piše: Majo DIZDAR, publicist

Fotos: Dževahira i Mustafa Ahmetašević

Bračni par Dževahiru i Mustafu Ahmetašević sreo sam jednog vrelog augustovskog dana 1997. godine uz samu obalu Jablaničkog jezera, kako uživaju u hladovini trijema svoje predivne, sasvim u zelenilo utopljene vikendice. On sa francuzicom na glavi, tipično sarajevski i bošnjački kahveniše, a ona, gospođa Dževahira, preplanula od sunca, malo mu pravi društvo, a malo ga dvori, osmjehnuta, brižna, rekao bi čovjek - mladenci. A nisu, bezbeli, decenije su već u braku proveli, bit će nam to potvrđeno kasnije. I već ta prva slika, taj prvi susret, priča je za sebe, taj njihov mir u miru jablaničkog ljeta, taj tipično sarajevski i avlijski ambijent, u tom nekako sasvim morskom (ambijentu?), čudan je, ali i privlačan, kao i sama priča što će nastajti u danima što ih provedosmo u razgovoru o starom Sarajevu i Sarajlijama, o vremenima bajnim i slavnim, o vremenima o kojima je danas ostala samo priča.

Vidim, moj sagovornik je kompetentna osoba da govori o starom Sarajevu, sve zna, a meni do kraja, do posljednjih dana, ostaje nejasno otkud, da bih tek na kraju saznao. Porodica Ahmetašević spada u red baš tih, za kojima tragam, najslavnijih, najstarijih i najbogatijih, ali ja, eto, ma kako dugo već istražujem ovu temu, za njih nikada nisam čuo. I dogovaramo susret, kao: “Kad ljeto mine, eto njih u Sarajevo, bit ću gost u njihovom stanu», a gospodin Mustafa spremit će mi priču, izvornu i argumentiranu, o Ahmetaševićima, ali i o svemu ostalome, ne treba pričati napamet...“                    

I tek kad stignem pred jedan od najviših sarajevskih nebodera u kojem stanuju Ahmetaševići, pomalo počinjem shvatati i značaj i suštinu onoga «kahvenog» rituala uz Jablaničko jezero, i sve one trenutke koje Ahmetaševići grabe da su vani, na otvorenom, «u svojoj bašči na svojoj zemlji». Neko ko je od djetinjstva naučio na svoju kuću, na svoje bašče i avlije, na svoju intimu, potpunu, naravno, u jednom ovakvom monstrumu od nebodera ne može se osjećati nikako drugačije nego kao u zatvoru.

Moji, sad već stari poznanici i, moglo bi se reći prijatelji, dočekuju našu malu ekipu kraljevski, teško je nabrojati šta je sve od jela izneseno pred nas («prvo da se založimo, a onda ćemo pričati»), a ja bih izdvojio samo pituljice, male, valjda baklave, punjene kajmakom, nešto neobično lijepo i, bit će, samo sarajevski specijalitet, i to birvaktilski.
Nažalost, u ovoj kući nema mnogo komada onoga starinskog, «našeg» namještaja, kojeg smo naučili viđati po sličnim kućama, tek nekoliko škrabija, ogledala, mangala, nešto starog suđa i predmeta od starine i uspomene. I upravo u ovoj kući, ovome stanu i po ovoj porodici, može se mjeriti sva količina stradanja Bošnjaka, bez ikakvog njegovog utjecaja u tome i bez ikakve želje da se odreknu svega onoga što im je nekada pripadalo, pa baš i od vlastitih predmeta iz kućne upotrebe.

Slijedi i ovog puta priča iz prošlosti, ali sada samo o Ahmetaševičima. Nažalost zbog nedostatka prostora , moći ćemo vam prenijeti tek fragmente od onoga što je gospodin  Mustafa zapisao i pripovijedio.

 A priča počinje iz najdavnije davnine, od Bogumila i od toga kako malo šta ima zapisano u području današnjeg Sarajeva iz tog vremena, kao što je mnogo toga ostalo tek u predaji i iz kasnijeg, turskog, pa čak i novijeg perioda. Uglavnom, slušamo simpatičnu priču o prvobitnom Sarajevu, o čaršiji kao nekoliko stoljeća jedinom i istinskom vladaocu Sarajevom, Bosnom, o «kandidatima» za ulazak u Sarajevo, koji su prvo prilazili periferiji i sa distance posmatrali grad, «osluškivali tonove i poruke iz grada i hvatali ritam gradskog života u koji će se, eventualno, postepenim spuštanjem sa periferije, uključivati njihovi unuci, ako udovolje vrlo strogim kriterijima Čaršije, u pogledu poštenja, čestitosti, marljivosti i drugih osobina koje krase moralnog čovjeka...»

Gospodin Mustafa pretpostavlja da je tako ušao u Čaršiju i neki njegov daleki predak, i kroz nekoliko generacija zavladao je njome niko drugi nego njegov djed, hadži Muhamed-aga Ahmetašević. Po svemu sudeći preci našeg sagovornika nisu bili neki poznati i cijenjeni vojnici, pa tako nisu dobivali ni carske povelje o dodjeli zemlje i kmetova, nego su ih napornim, dugotrajnim i poštenim radom sticali. Tako će hroničar Bašeskija, među poznatim muslimanskim porodicama koje u 18. stoljeću žive i rade u Sarajevu, spomenuti i porodicu Ahmetaša. A historičar Hamdija Kreševljaković spominje u prošlom stoljeću Ahmetaša kao vlasnika mlina (vodenice) na potoku Mošćanica, danas ulica Mlini.

- E, tu, paralelno sa tokom Mošćanice pored Mišćine džamije (Kebkebirova džamija iz 16. stoljeća) u Mišćinoj mahali, u ulici Zildžića Avdage, nalazio se «dvorac» (a i danas se nalazi, ali je rasparčan na više dijelova i vasnika) u kojem je rođen moj pradjed Salih-aga, djed hadži Muhamed-aga, otac Mehaga sa petoricom braće i dvije sestre, te moj brat Muhamed i sestra Maksuma, svi rahmetlije sem očeve polusestre hadži Hibe, od majke Fatime Kasumagić. Od mojih, ja jedini nisam rođen u toj kući, nego u jednoj kući niže, Arapovoj - pripovijeda gospodin Mustafa, nostalgično, i gotovo sa suzom u oku.

A njihov dvorac bijaše sazidan u tri objekta, vezana u cjelinu muškom i ženskom avlijom, i sa gospodarskim zdanjima u vrhu, stanovima za poslugu, ljetnom kuhinjom, veš-kuhinjom, magazama, štalama, šupama i ostalima što uz to ide, a sve se to okupilo funkcionalno, u krugu, oko velikog centralnog dvorišta. S donje strane ovih objekata, preko ulice Avdage Zildžića, nalazio se park-bašta uređen po najmodernijim dostignućima tog vremena, sa sofama u dekorativnom staklu, sa slikarijama po zidovima hodnika i gostinjskih soba, cvijetnjakom, vodoskokom i voćnjakom. U taj ambijent dolazili su i boravili najugledniji građani Sarajeva, bogati trgovci sa čitavog Balkana, Italije i Austrije, kao i aktuelni diplomatski predstavnici tog vremena u Sarajevu. Naravno, kako je to zahtijevao ugleda porodice, ovaj dvorac, iliti ovi sarajevski čardaci, imao je centralno grijanje sa vlastitom kotlovnicom, što je u 19. stoljeću bio jedinstven slučaj u bosanskoj kući.  

Život u kući odvijao se po strogim patrijarhalnim muslimanskim propisima, a stariješina kuće bio je otac, ili najstariji sin, koji su predstavljali neprikosnoveni autoritet.

Kad se porodica Ahmetaševića u 19. stoljeću počela baviti saračkim zanatom, paralelno je razvila i trgovačke veze sa širim područjem Bosne i Hercegovine. Pred održavanje sajmova u većim gradovima Bosne, svi aktivni članovi porodice radili su u dućanima danonoćno, i po heftu dana ne dolazeći kući pripremajući robu za sajam. U svakodnevnom životu nije bilo nikakvih besposlica, nepotrebnih troškova ili, ne daj Bože, kakvog razvrata. Uz maksimalan tedaruč (ekonomisanje) i visoku produktivnost, te umješnost u poslovanju, pojavili su se i rezultati koji su doveli do velikog materijalnog  prosperiteta.

Desetine dućana i magaza u jezgru Čaršije, uz mnogobrojne kuće i objekte druge namjene, postale su vlasništvo porodice Ahmetašević. Početkom dvadesetog stoljeća porodica napušta zanatstvo i počinje sa industrijskom djelatnošću otvaranjem dvije pilane u Mokrom na Romaniji sa 1.100 dunuma šume i ciglanom u Sarajevu, koja se nalazila na području današnje pijace Ciglane, te sa veletrgovinom kolonijalnom robom na veliko, a kasnije i sa građevinskim materijalom, razvijajući i proširujući veze sa inostranstvom.

Po broju gruntovnih uložaka u svome vlasništvu, porodica Ahmetašević u to vrijeme popela se na sam vrh u gradu Sarajevu, što je zasigurno značilo da u to tada bijaše i jedna od najbogatijih sarajevskih familija. No, neosporno je da su na ugled porodice i njen prosperitet imala utjecaja i veze sa uglednim sarajevskim porodicama Morić, Teftedarija, Fočo, Keško, Šakić i drugih, veli Mustafa.

Evo još jedne zanimljive priče našeg sagovornika. Pripovijeda, on kako su neki od Sarajlija  pri polasku na hadž vršili zamjenu novca kod brice (berbera), jer se smatralo da je u brice novac bez primjese harama, pa se na taj način vršilo kao neko «pranje» novca da bi se «čistim» novcem išlo na Ćabu. «Ni moj pradjed, a ni djed, nisu mijenjali novac kod brice jer su svoj imetak čistili redovnom i urednom isplatom zekjata».

 - U mojoj mladosti mnogi, tada već stari ljudi, pričali su mi kako su «zakopitili» na sredstvima koje im je moj dedo hadži Muhamed-aga u vidu beskamatnog zajma stavljao na raspolaganje u «četiri oka», bez svjedoka i pismenih ugovora. Iz razumljivih razloga ne spominjem imena tih porodica.U velikim knjigama koje su vodili profesionalni knjigovođe mogle su se vidjeti visoke svote dugovanja koji nikada nije vraćen. U našoj porodici vladao je princip: «Ne zna ljevica što daje desnica». Slijedila se Kur'anska poruka da se dobra djela mogu činiti javno, ali je bolje da se čine tajno. Tako je mnogim radnicima koji su služili u porodici poklonjena po porodična kuća sa baščom, a mnogi su ostvarili penzije.»

I ima, naravno tu još priča, i detalja koje potvrđuju pravila koje smo čuli i u nekim drugim sarajevskim, nekada bogataškim i gazdinskim porodicama. Recimo, u dvorištu zgrade Uprave kod Ahmetaševića, od turskog vakta pa do 1941. godine stajala je velika vreća sa rižom i posudom za crpanje od dva kilograma, i ko god bi se obratio tokom cijelog dana, dobio bi ovu količinu riže. A  pred ramazane su obezbijeđivane specijalne hedije siromašnijim porodicama i komšiluku, dok su za Bajram priređivani ručkovi, po nekoliko sofri za prijatelje, poslugu i rođake. Uz Kurban Bajram sve do 1941. godine klalo se po 14 kurbana, velikih ovnova, itd. i tako redom.

- Početak osipanja porodice poklapa se sa početkom propasti Austrougarske monarhije. Početkom rata 1914. godine regrutovan je moj otac Mehaga i njegov brat Edhem. Edhem je bio veliki vjernik pa je uspio ukućanima nametnuti puratanski način života. Tako, naprimjer, da u kuću ne bi ušao ni trag alkohola, nije dozvoljavao da se kuha hljeb u kvasu ili sa germom. Odmah po mobilizaciji upućen je na istočni front i tu mu se gubi svaki trag. Zvanično je proglašen mrtvim tek prije 20-tak godina. Moj otac Mehaga zarobljen je 1915. od strane Italijana i sproveden je u ropstvo na ostrvo Asinaru, južno od Korzike, gdje je ostao sve do 1918. godine.

Vraćajući se iz zarobljeništva ostaje godinu dana u Beču, usavršavajući njemački jezik. Talijanski je već tečno govorio. Rezigniran smrću majke (koja je presvisnula od tuge za dvojicom sinova već 1914. godine), smrću oca hadži Muhamed-age 1916. godine, te pogibijom brata, a i zbog političkih previranja u Bosni, jedva se odlučuje za povratak 1919. godine. Već tada više ništa nije bilo kao prije. Poslovi su u stagnaciji. Slijedi agrarna reforma koja odnosi oko 20.000 dunuma zemlje.

Početkom Drugog svjetskog rata, 1939. godine, od brojne porodice po muškoj liniji živ je ostao samo Mehaga i njegova dva maloljetna sina, jedan od njih naš sagovornik Mustafa. Zbog rata Mehaga Ahmetašević je obustavio sve poslovne aktivnosti porodice Ahmetašević.  Prave nevolje za porodicu nastaju tek dolaskom novog režima 1945. godine. Hapšenja muslimanskih uglednika nije mašila ni Ahmetaševiće.

- Prvi dan po «oslobođenju», 7. 4. 1945. godine, otac je prosto pokupljen, bez ikakvog naloga ili objašnjenja, i žicom vezanih ruku prenoćio je na sanducima municije ne Bijeloj Tabiji, uz još pedesetak najuglednijih građana grada Sarajeva. Ujutro 8. aprila su ih izveli pred streljački stroj, držali ih 15 minuta tako postrojene pred mitraljezima, a zatim oslobodili žičanih veza i pustili ih kućama. Za sve vrijeme rata otac je imao pasivan odnos prema vlastima, a nama djeci nije dozvoljavao nikakve političke aktivnosti. Zatim nastupa period organizirane pljačke. Prva faza pljačke kreće sa krajnje neargumentiranim i neosnovanim zahtjevom za plaćanje ratne dobiti. Vlastima se predočavaju dokazi o tome da nije bilo nikakvih poslovnih aktivnosti tokom čitavog rata. Slijede druge, sasvim neosnovane optužbe i sudski procesi, koji rezultiraju izricanjem kazne gubitka svih građanskih prava za Mehagu Ahmetaševića, što je bio dovoljan uslov za izricanje presude o konfiskaciji cjelokupne imovine. Očito se radilo o «trci oko hodžinog jorgana».

- Otac je osuđen na osnovu tužbe za navodnu suradnju sa okupatorom, a radi njegovog članstva u Upravnom odboru Zemaljske banke. Ova, na zakonu zasnovana pljačka, ostavila nas je 1946. godine bez igdje ičega. Dok u civiliziranom svijetu porodice drže imovinu u svom posjedu stotinama godina, ukoliko je ne izgube vlastitom nesmotrenošću, dotle se kod nas, izgleda, imetak može održati samo između dva rata, a oni su kod nas, nažalost, veoma česti.
   
Nailaze teške godine iskušenja. «Ne daj nama, pa nek' ide glava» bila je parola pod kojom je porodica nastavila da živi. Živjelo se više od navike i uspomena uz primjenu uvijek korisnog i ranije prakticiranog tedaruča.

- Godine 1946. godine uključujem se u rad organizacije «Mladi muslimani», gdje na sastancima obrađujemo isključivo vjerske teme. To smeta tadašnjoj vlasti pa me, uz mnoge druge članove hapse 1949. godine, a pošto nema delikta i pošto nema nikakvog dokaza o nekakvom «kontrarevolucionarnom» radu, bez suđenja i bez ikakvog rješenja upućuju me, nakon tri mjeseca provedena u paklu Centralnog i Zubičevog zatvora, na društveno korisni rad pravo u logor na Riliću (Kupres), a zatim u logor u Buća Potoku. Ko nije prošao kroz pakao tadašnjih logora, uzalud mu ih je opisivati. Neka pročita Štajnera, to je isto.

O neuništivoj vitalnosti porodice ilustsuje još jedna činjenica, ali i o koječemu drugom. Mehaga, otac našeg sagovornika, pritisnut nevoljom i oskudicom, u 64. godini života, kada su ljudi već uveliko u penziji, prvi put u životu stupa u državnu službu. Odradio je 11 godina, ali je penzioniran u 76. godini, a nakon svega nakoliko mjeseci umro je od infarkta, baš kao i njegov otac. Sa puno sjete u glasu, Mustafa Ahmetašević završava svoju ispovijest:

- Žalim što zbog spomenutih pljački ne mogu staviti ne uvid mnoge predmete muzejske vrijednosti, zahvalnice i odlikovanja, dodijeljene članovima porodice tokom prošlosti. Ja sam posljednji muški potomak ove loze Ahmetaševića i mojom smrću gasi se i ova porodica. To je volja Svevišnjeg, a On najbolje zna. A On zna da je ova porodica u svom dosadašnjem postojanju dala sve od sebe za dobrobit ljudi, a da ničim nije nanijela štetu ni pojedincima ni zajednici.    

Bogatstvo porodice Ahmetašević bijaše zaista ogromno, pilane, ciglane, kuće, trgovine, stolarske radionice, magaze, mlinovi, gradilišta, kućišta, putevi, dvorišta, vrtovi i voćnjaci, oranice, livade, njive, šume i šikare... Veliki dio toga vlasti su evidentirale i oduzele, ali mnogo toga jednostavno nije nigdje zabilježeno nego je oduzeto zbog propusta birokratije. Recimo, nikada nije u knjige uneseno i konfiskovano zemljište Tilava, Knežina, kuća u Kiseljaku, jedna u Arapovoj ulici, jedna u Kulina Bana, zatim 11 dućana, 200 dunuma zemlje u Švrakinom selu. Možda se po ovome što su zaboravili, propustili oduzeli, može napraviti neka paralela sa onim što su uspjeli popisati i trajno oteti. Zanimljivo bi bilo pričati i o čitavom jednom kvartu kuća koje su bile u vasništvu Ahmetaševića, između Muzeja Jevreja, to jest Titove, do Ferhadije ili o drugim posjedima, no to bi išlo u nedogled. Zato, evo nekoliko sličica iz života.

Mustafin otac Mehaga, imao je u posjedu čitav vozni park, raznoraznih vozila, od dva najsavremenija automobila, od jednog «ševroleta» šestosjeda iz 1930. i «opela-super» iz 1938, do fijakera, karuca, pasažera... Zanimljivo je da je Mustafa, kao dijete, tek nekoliko puta sjeo u te limuzine, kad bi ih profesionalni vozač, stalno zaposlen kod njih, vozio na imanja oko grada. U posjedu porodice bio je i par lipicanera, konja kakve su u Sarajevu imali samo Fadilpašići, a bijahu poznati i po veoma vrijednoj kolekciji oružja, kojeg im je 1941. godine pokupila ustaška policija.

 

 
Reklame:
 


 
 
Rodoslov - Kako istraivati   Rodoslov - izrada porodicnog stabla   Rodoslov - Zanimljivosti   Izlog knjiga
  Copyright © 2009 Rodoslov.ba, Sva prava zadržana. Powered by 5-th Floor Productions - Disti razvojni studio