Rodoslov - porodično stablo
IZDAVAŠTVO: KNJIGA "NAŠI KORIJENI"
               Više...
 
MARKETING
Pokrovitelj portala
 
 
Rodoslov:
 
STORIJA O FAMILIJI MUJBEGOVIĆ
25. 07. 2017.

Na osnovu kazivanja mojih stričeva i Nene, naše babe, najdalja prošlost porodice Mujbegović doseže svega dva do tri koljena unazad, što je prilično izvjesno. Zna se da je prvobitno prezime porodice bilo Dervišbegović, da je najstariji predak za koga znamo bio Dedo Dervišbegović, naš čukundjed.

Piše: Vera Mujbegović

Fotos: Modriča

Rođen početkom 19. vijeka, Dedo Dervišbegović, od za nas nepoznatih roditelja, u braku sa isto tako nepoznatom ženom, imao je sina Mustafu – čije se ime već nalazi u katastarskim knjigama – našeg pradedu. Odakle je došao Dedo, odnosno njegov sin Mustafa ostalo je nepoznato. Mogao je doći iz Slavonije, iz Ugarske, ili iz nekog drugog kraja Bosne, a mogao je biti i tarevački starosjedilac.


Mustafa Dervišbegović – Mujbeg, naš pradjed, po kome će se kasnije nazvati i porodično prezime, rođen je 50-ih godina 19. vijeka u Tarevcima. Prema porodičnoj legendi, bio je lijepe spoljašnjosti, visok i stasit, ali plahovit i nemirnog duha. Dva puta se ženio, imao je petoro djece, tri sina i dvije kćerke. S prvom ženom Delvom iz bogate begovske porodice imao je dvije kćerke, Ešefu i Đulu i sina Abaza (našeg djeda). Druga žena mu je bila Paša Požun, porijeklom iz prekosavskih krajeva i s njom je imao dva sina. Kao imućan čovjek, s bogatim naslijeđem od oca i od miraza prve žene, Dedo je vodio prilično rasipnički život i svoje imanje nije uvećavao već ga je trošio. Volio je konje, takoreći nije išao pješke već je uglavnom jahao. Uspio je za života da potroši veliko imanje, te da djeci takoreći ništa ne ostavi, osim onog što im je ostalo od majke. Dedo je umro relativno mlad, iza njega je ostala udovica Paša sa petoro djece. Dvije sestre Ešefa i Đula, poslije udaje, prodadoše svoj dio našem djedu Abaz-begu, tako da on zaokruži svoj posjed na oko 15 hektara njive i šume, i kmetovske posede u selima Babešnici i Kužnjači. Druga žena mu je bila Paša Požun, porijeklom iz prekosavskih krajeva i s njom je imao dva sina.


O Mujbegovoj sestri Zlati malo se zna, sem da ju je naš djed zvao tetkom i da je bila udata za nekog Huskića, imala sina i kćerku čiji potomci žive, vjerovatno, negdje u istočnoj Bosni. Najstarija od Mujbegove djece bila je Ešefa, rođena 1872. godine - udala se u Brčko, najprije za trgovca Čauševića, a kad je ostala imućna udovica po drugi put se udala za Sadikovića, udovca s jednim sinom. Djece nije imala, pa je stoga mogla da prihvati bratovljevog sina, tj. mog oca na školovanje u Brčko. Umrla je 1935. a svoj imetak ostavila je pastorku.


Mlađa kćerka Mujbegova Đula bila je lijepa i vesela djevojka koja je pjevala i svirala harmoniku. Sa 16 godina udadoše je za Neninog oca Smail-bega Hajdarbašića, kome je ona bila četvrta žena i sa kojom je kasnije iselio u Tursku – sa njim je rodila četvoro djece.


Prezime Dervišbegović promenio je naš djed oko 1910. godine i nazvao se po svom ocu Mujbegu, što je, uostalom, bio običaj i u ranijoj starobosanskoj državi.


Malo je složenija i zanimljivija srbijanska loza, tj. materinska strana u porodici mog oca. Da bi se došlo do porijekla naše babe – Nene, mora se pogledati malo u neke istorijske okolnosti koje su dovele do toga da se muslimanski iseljenici iz Srbije nađu u istočnoj Bosni. Iseljavanje muslimana iz Srbije otpočelo je u prvom talasu još krajem 18. vijeka, 1788, u drugom talasu 1834. i konačno u trećem najvećem, 1862. godine. Poslije incidenta na Čukur-česmi 15. juna 1862. došlo je do uličnih borbi između srpske policije i turskih vojnika, a 17. juna bombardovana je iz topova beogradska varoš. U spor koji je nastao umiješale su se i evropske sile, pa je na konferenciji u Carigradu 4. septembra 1862. u Protokolu od 12 članova odlučeno da se Turci moraju povući iz cijele Srbije, iz svih gradova, sem turskih posada u Beogradu, Šapcu, Smederevu i Kladovu. Tada je većina muslimanskog življa iselila u Zvornički sandžak, u to doba najveći sandžak u Bosanskom vilajetu. Njihovim doseljavanjem u istočnu Bosnu nastala su neka nova naselja: Kozluk, Brezovo Polje, Gornja i Donja Azizija (Bosanski Šamac i Orašje). Iz samih Užica iselilo je 551 kuća sa 2.049 odraslih i 917 djece, tj. oko 3.000 ljudi. Užice su, poslije Beograda, bile najznačajnije muslimansko gradsko naselje, po Vuku „najveća varoš u Srbiji“. Bio je to, po Evliji Čelebiji „glasoviti šeher“, sa 4.800 kuća i „tri mahale hrišćanske raje“, grad sa 34 džamije, pun bašti i izletišta. U naletu Karađorđevog ustanka, zbrisano je naselje, da bi posle 1805. bilo obnovljeno, ali nikada više kao što je bilo ranije.


Sa Užičanima je iselio u istočnu Bosnu i Nenin otac Smail-beg Hajdarbašić, kako se navodi u Zbirci Orijentalnog Instituta u Sarajevu „Turski dokumenti“ br. 47-56. Našao se u Bosni 1862. godine i nastanio se u Tarevcima. Sa posjedom procijenjenim na 2.600 groša, spadao je među tridesetak najimućnijih posjednika iz Užica. Došao je sa dvije sestre - Lejlom i Hanumicom koje se ubrzo udadoše za domaće ljude.


Kao imućan čovjek, Smail-beg je u Bosnu došao sa već formiranim navikama, načinom života i odijevanjem gradskog čovjeka. Bio je obučen „a la franga“, tj. na evropski način, imao je gradske manire i kao takav bio omiljen među ženama. Ženio se četiri puta. Prva žena Melća Hadžihasanović, donijela je u brak lijep miraz, te rodila tri kćerke: Delvu – našu Nenu, Nuru i Sadberu. Njegovo prvo dijete Delva, bila je očeva ljubimica. Pošto je želio sina, dovede u kuću drugu ženu Biseru, lijepu i zdravu djevojku bez miraza koja mu rodi četiri sina. Nemirnog duha i željan promjene, Smail-beg se oženi i treći put, Pašom Osmanbegovom (prezime nepoznato), devojkom s velikim mirazom koja je odbila mnoge prosce da bi se udala za Smail-bega. Bila je kratkog vijeka, umrla je mlada kao i kćerka koju je rodila. Konačno, Smail-beg se oženio i četvrti, posljednji put. Uzeo je za ženu Đulu, najmlađu kćerku Mujbegovu, tj. sestru našeg djeda Abaza. De fakto, dogovorio se s našim djedom da mu on da svoju sestru, a on će njemu dati svoju kćerku miljenicu – Delvu, našu Nenu.


Delva je sa 16 godina bila udata u Gradačac za nekog Rešidbegovića koji umre mlad u prvoj godini braka, pa se Nena vrati noseća ocu koji je lijepo primi, i nju i kćerku Rašidu rođenu poslije muževljeve smrti. Rašidu uzme Smail-beg sebi, a Delvu uda za Abaz-bega kome je to bio prvi brak, a već od ranije bio se zagledao u Delvu, pa je tugovao kad su je udali u Gradačac. Kako je taj brak kratko trajao, oni se ožene i sve dođe na svoje mjesto – bili su vršnjaci. Smail-beg nezadovoljan austrijskom upravom, odluči da se iseli u Tursku, rasproda sve nepokretno imanje i pođe ponovo u izbjeglištvo 1909. godine. Sa sobom je poveo svoje dvije žene, Biseru i Đulu, svoje osmoro dece, kao i unuku Rašidu. Tako su u Tarevcima ostale samo njegove dvije kćerke – naša Nena i njena sestra Nura, udata za Husein-bega Širbegovića. Ni prva Smail-begova žena Melća ne htjede da napusti Tarevce pa je ostala do kraja života u kući zeta i kćerke Nure.


O životu Smail-begovom u Turskoj malo je poznato. Kćerke je razudao, sinove poženio i osnovao veliku porodicu u Turskoj – živjeli su u Adapazaru. Nenina ćerka Rašida udala se za Saliha Tešnjelija, rodila tri sina i dvije kćerke. Pričalo se da je u s njima u Tursku pošao i neki tarevački hodža, ali se poslije izvjesnog vremena vratio bez igdje ičega, putujući nešto pješke, a nešto kolima. Kad je stigao izgovorio je čuvenu rečenicu: „Nigdje nema Tarevaca!“

Abaz-beg promijenio prezime u Mujbegović

Mada nije bilo pravog objašnjenja zašto je Abaz-beg promijenio prezime Dervišbegović u Mujbegović, činjenica je da je to novo prezime veoma rijetko u Bosni. Moj otac je mislio da tog prezimena nema više u istočnoj Bosni, ali nije bio u pravu. Kada sam februara / marta 1944. godine boravila na slobodnoj teritoriji u Bjeljini, smjestili su me u jednu porodicu koja me je ljubazno primila. Na moje veliko iznenađenje otac porodice zvao se Mustafa Mujbegović. Bio je činovnik sa mnogo djece, od najmanjih do odraslih sinova koji su bili u partizanskim jedinicama. Nismo bili ni u kakvom srodstvu. To je, koliko znam, jedini slučaj susreta s našim prezimenom. Očev djeda Mujbeg – po kome je on dobio ime – ženio se dva puta, kako je već rečeno.


Očev deda Mujbeg – po kome je on dobio ime – ženio se dva puta, kako je već rečeno. Druga žena bila je Paša Požun, kojoj je to bio drugi brak. Kad su joj umrli muž i dva sina, Paša je ostala da živi u kući svog pastorka, našeg djeda Abazbega. Djeca su je voljela više nego rođenu babu Melću koju su zvali nana, dok je Paša bila omiljena nena. Lepotica iz mladosti, Paša je ostala lijepa i u starosti, dobre i plemenite duše. Ipak, zbog nečega naša Nena nije htjela da je zadrži u kući trajno, pa su je poslali u selo Rajince / Medjaši, kod kćerke iz prvog braka Đule koja je bila tamo udata za nekog Isajbegovića. Kako mi je pričao stric Mehmed, Paša je teška srca otišla iz Tarevaca, i djeca su jako žalila za njom. Mehmed je smatrao da su se njegovi roditelji ogriješili što su Pašu pod starost poslali kod kćerke.
Otac je pohađao najprije dečju vjersku školu - mekteb, a zatim dvogodišnju školu („Iptidaija“). Ukupno je proveo pune četiri godine u vjerskoj školi, od svoje pete do devete godine. Na malom prostoru od oko petnaestak kvadrata, dvadesetak muške djece provodilo je prijepodnevne sate uglavnom na kolenima učeći „Sufaru“, sricanje arapskih slova, bez razumijevanja sadržaja i smisla onog što se čita. Tarevački mujezin Numan-efendija Devedžić bio mu je učitelj, i on ga je preporučio za dalje školovanje.


Za očevo odvajanje iz seoske zabiti presudnu ulogu imala je njegova tetka Ešefa, očeva sestra. Udata za bogatog čovjeka u Brčkom Čauševića, ostala je udovica, ali je i u drugom braku ušla u imućnu porodicu Sadiković. Kako nije imala djece, ona poziva kod sebe bratanca koji je već i u seoskoj školi pokazao odličan uspjeh.


Očeva porodična loza nastala je, dakle, sa dva ishodišta – po očinskoj liniji izvorno bosanskoj i po majčinoj užičkoj, tj. islamsko-srbijanskoj, hercegovačkog porijekla. Postojala je vidna razlika između te dvije linije, bar prema priči onih koji su u to doba živjeli. Starobosanska linija bila je mekša, blaža i usporenija, dok je užička loza bila tvrđa, mudrija i žustrija. Koje su sklonosti prevagnule teško je reći, ali sudeći po očevoj prirodi, bio je više naslonjen na očinsku bosansku liniju, mekšu i blažu, bez žustrine i oštrine majčine loze. Bilo kako bilo, on je i po svojim osjećanjima više bio sklon ocu nego majci, a i izgledom je više ličio na oca, kao i njegova dva brata Edhem i Brajko.


Moj otac Abaz-beg je mnogo manje bio raspoložen za priču o svom mladalačkom životu, ne zato što nije imao lijepe uspomene, već što je bio veoma zaposlen s malo slobodnog vremena. Kod njega su te pričice izbijale spontano, uz neku drugu temu koja bi ga podsjetila na neku zgodu iz djetinjstva i mladosti.


Ipak, bile su neke teme koje su najviše izbijale na površinu. Tako je rado pričao o svom ocu kome je bio istinski privržen. Vrlo se često moglo od njega čuti ponavljana fraza, „Ja mnogo volim mog oca“, ili „Moj otac je istinski religiozan čovjek, on živi po vjeri“. Njemu nikada nije smetalo ako je neko zaista religiozan i ako po pravilima vjere živi i radi. Ono što mu je smetalo, to je bila lažna religioznost, svakodnevno narušavanje vjerskih principa, ali stalno pozivanje na vjeru. Također, otac je često spominjao svoju tetku Ešrefu koja je živjela u Brčkom. Spominjanjem tetke, otac nam nije življe dočarao njen lik, ona je ostala u magli za mene i moju majku, a kako je rano umrla nismo imali priliku da je upoznamo.

Ženidba sa hrišćankom

Pošto se oženio hrišćankom, otac je izbjegavao da svoju ženu vodi kod familije, znajući za predrasude tog vremena. Čak ni u Tarevce nikada nije odveo svoju ženu, moju majku, a ona to nije izričito tražila. Pošto je znao da njegov otac u duši zamjera što je oženio hrišćanku, učinilo mu se izgleda najjednostavnije da ih ne dovodi u vezu. Nije, na žalost, bio u pravu i to je nešto što smo mu i ja i majka zamjerali posije njegove smrti. Zbog tog njegovog stava nisam imala priliku da upoznam svog djeda Abaz-bega. On sam nije nikada došao u Tuzlu, po onoj starinskoj, da „beg nikome ne ide na noge, već se njemu dolazi“...


Abaz-beg je bio hrom u jednu nogu iz djetinjstva, pa nije išao u rat. Očevi rođaci Esad i Hamdo bili su neko vrijeme u ratu u 10. bosanskoj regimenti i u novembru 1918. su se vratili.


Naš djed bio je čovjek čestit i pošten, ali ponosit preko svake mjere. U porodici je, prema tadašnjim običajima, bio neprikosnoveni autoritet kog su žena i djeca slušali bez pogovora. Bio je uz to i tvrdoglav po prirodi, pa je često pretjerivao u svojim zahtjevima. Nena mu je služila i poštovala ga, ali i on nju, kako su mi pričali moji stričevi. Nije mu bilo pravo što moj otac nije doveo svoju ženu Zagu da je upozna, ali to pada na dušu mog oca. Nenin odlazak u Tursku 1937. nije odobravao, ali ona je svojom tvrdom željom da vidi kćerku pobijedila. On je iste godine u septembru umro i nije ga zatekla živog. Moj otac i Brajko stigli su taksijem na ispraćaj (dženazu), a otac ga je nosio s ljudima od kuće do groba i sam ga je spustio u raku (mezar). Silno je žalio što nije više uzvratio svom ocu za neizmjerne žrtve prilikom njegovog školovanja u Beču.


S Nenom, očevom majkom stvari su stajale sasvim drukčije, ona je voljela da putuje, da ide u posjete, bila je vrlo prilagodljiva i bez ikakve sujete ili predrasuda o snahi koju je odmah i bez rezerve prihvatila.


Kad god je dolazio kući za raspust, otac je, pošto se pozdravio sa svojima, odlazio u kuću tetke Nure. Tamo su bili njeni sinovi, rođaci koji su bili očevi vršnjaci, pa i stariji od njega. Kod svoje kuće bilo je mnogo mlađe braće, pa je tražio one koji su mu bili bliski po godinama. On je njima pričao šta se dešava „u bijelom svijetu“, a oni njemu o domaćim novostima. Otac je volio rođake, tetka Nurine sinove, naročito Ferida, Esada i Hamdu, i često ih je spominjao kad smo živjeli u Tuzli. Za Ferida je govorio „moj rođak šnajder“. Volio je tetku Nuru koja ga je dočekivala kao svog najrođenijeg. Pošto mu je 1935. brčanska tetka Ešefa umrla, ostala je još samo tetka Nura živa, koju je do kraja života posjećivao.


Otac je svojim zavičajem smatrao ne samo rodne Tarevce, već i obližnju Modriču, tu i takvu Modriču otac je volio i doživotno spominjao kao svoj zavičaj i mjesto gdje su živjeli njegovi rođaci, prijatelji i sponzori koji su mu pomagali za vrijeme školovanja. Trgovci Alija Ganibegović, Mehmed i Selim Karabegović, braća Hadžialijagić, kao i Ferid Abazbegović - davali su mu moralnu i materijalnu podršku kad god im se obratio. Nekada su to bile donacije, ali još češće pozajmice, pa je trebalo nekoliko godina poslije završenih studija da se ti dugovi vrate.


O prilikama iz svog siromašnog djačkog i studentskog doba, otac je pričao bez gorčine, a svoje dobrotvore spominjao je uvijek sa zahvalnošću. Poslije Prvog svjetskog rata osnovana su kulturna društva, pa je „Gajret“ postao mjesto okupljanja, kao i „Sokolski dom“ i mjesna čitaonica. Pored prijatelja, ocu je u školovanju pomagao i „Gajret“, ali i Čitaonica, gd,e je za vrijeme raspusta otac organizovao razne aktivnosti. I u selu Tarevcima djelovala je još od 1908. seoska čitaonica, najprije kao „Muslimanska“, zatim kao „Narodna čitaonica“. Bila je pretplaćena na listove „Obzor“, „Večernje vijesti“, „Musavat“, „Zembilj“, „Politika“, „Vreme“, „Pravda“ i druge. Jedini radio u selu nalazio se u čitaonici. Očev rođak Hamdo Širbegović rukovodio je čitaonicom od 1908. do 1925. godine i formirao je tamburaški zbor. Pored toga, selo je imalo i četu „Sokola“, a 1930, osnovan je i „Gajret“ sa nekoliko sekcija.


Boravak kod tetke u Brčkom prokrčio je ocu put ka daljem školovanju. Učitelji iz osnovne škole (ruždije), preporučili su roditeljima da ga šalju dalje, u srednju školu. Kako u Brčkom nije bilo gimnazije, otac je bio upućen na tuzlansku gimnaziju, i to uz pomoć „Gajreta“ i njegovih preporuka. Tako je otac postao „konviktaš“, pitomac Gajretovog konvikta u Tuzli. Više nego skroman smještaj i hrana, ali redovna i sigurna za dijete sa sela čiji roditelji ili nemaju ili nisu spremni na velika ulaganja u školovanje djece.

Tri vaspitna sistema

Otac je još prije studija prošao kroz tri različita vaspitna sistema. Najprije osnovnu vjersku školu, pa ruždiju, gimnaziju po austrougarskom programu nastave i dva posljednja razreda u okvirima jugoslavenske države s njenim svjetonazorom. Prilika da živiš i učiš u tri različita sistema kao učenik, davala je mogućnost mladom čovjeku ne samo da upoznaje različite pristupe nauci i znanju, već i da o njima stvara sopstveni kritički sud. Ni jedan od tri pomenuta svetonazora („Weltanschauung“), nije bio ocu blizak da bi se u potpunosti mogao s njim identifikovati. Bilo je potrebno da nastupanjem novog doba poslije Prvog svjetskog rata dođe do talasa revolucionarnog raspoloženja među omladinom, pa da otac nađe konačno ono duhovno i idejno pribježište kome će ostati vjeran do kraja života.


Vjerovatno zato što je u tim mladim godinama stekao svoje najbolje prijatelje, i što je upravo u to vrijeme krenuo putem jednog novog svjetonazora, koji je tada zahvatio mnoge mlade ljude – prihvatio je koncept novog, budućeg, pravednog života, pod uticajem revolucionarnih zbivanja u Evropi. Mnogo više je pričao o svojim profesorima iz gimnazije, nego o onim trogim, učenim bečkim. Iako će mu bečke godine donijeti nova, važna iskustva, životnu profesiju, pa i izbor bračne žene – gimnazija je za njega bila, kako je govorio, „škola postajanja čovjekom“.

(Portal znaci.net)

 

 
Reklame:
 


 
 
Rodoslov - Kako istraivati   Rodoslov - izrada porodicnog stabla   Rodoslov - Zanimljivosti   Izlog knjiga
  Copyright © 2009 Rodoslov.ba, Sva prava zadržana. Powered by 5-th Floor Productions - Disti razvojni studio