Rodoslov - porodično stablo
IZDAVAŠTVO: KNJIGA "NAŠI KORIJENI"
               Više...
 
MARKETING
Pokrovitelj portala
 
 
Rodoslov:
 
ČABARAVDIĆI UTEMELJILI KOŽARSKI KOMBINAT
16. 05. 2017.

U prvoj polovini 20. stoljeća u Bosni i Hercegovini neke porodice – vjerovatno po ugledu na evropske – bile su osnivači fabrika iz kojih su se kasnije razvijale velike državne kompanije i kombinati. U Visokom su tako između dva svjetska rata Asim i Edhem, dvojica najstarijih sinova Mehmed-age Čabaravdića (1876-1958) podigla fabriku kože iz koje se, nakon 1946. godine, ali sa drugačijom strukturom vlasništva, razvilo poznato preduzeće Kožarsko-tekstilni kombinat.

  Fotos: Braća Čabaravdić sa svojim automobilom 1933. godine

Kako su zapravo braća Čabaravdić krenula u poduzetnički poduhvat? Nastavljajući stoljetnu tradiciju bavljenja kožarstvom, Mehmed-agino dvoje, od ukupno devetero djece – Asim, rođen 1901. godine i Edhem (1904) – izučili su kožarski i trgovački zanat te između dva svjetska rata u svom dvorištvu (danas je to Ulica Oruča) sagradili malu porodičnu tvornicu kože.  U njoj su počeli prerađivati kožu i praviti razne kožarske predmete. Kako su preduzimljiva braća uspješno razvila biznis sa kožom, širili su kapacitet u naselju s druge strane rijeke Fojnice i u Prijekom su podigla veliki objekat i zaposlili 40 radnika. Uz fabriku, na rijeci Fojnici podigli su i mini centralu iz koje su fabriku snabdijevali električnom energijom. Za Visoko bio je to veliki poslovni poduhvat u industrijalizaciji i modernizaciji ovog obrta, te su braća posao proširila na Sarajevo i druga mjesta. Na vrhuncu karijere, dok je obavljao svakodnevne poslove, za vrijeme bombardovanja Sarajeva 1944. godine stradao je Asim, te se u rad fabrike uključio treći brat Alija. Nakon toga Čabaravdići su dalje  razvijali posao, sve do 1945. godine kad ih nova, komunistička vlast – u nakani oduzimanja fabrika od krupnih kapitalista – proglašava ratnim proditerima, a njihovu imovinu nacionalizuje. Edhem neko vrijeme ostaje u fabrici da radi kao kožarski majstor, da bi je ubrzo napustio i otvori privatnu trgovinu.

Dok mi sredinom septembra 2012. godine detalje ove storije o Čabaravdićima u svojoj avliji, u Jevrejskoj ulici na broju 12, u Visokom saopćava Faruk, zvani Osman (rođen 1940. godine), odvodi me iza kuće i pokazuje veliki bakarni  kazan, prečnika oko dva metra i visine oko metar, u kome je njegov otac Edhem (1904-1982) četrdesetih godina proteklog stoljeća prerađivao kožu. Potom saopštava imena svoje braće i sestara, te nastavlja:
- I moj rahmetli otac Edhem je imao mnogo djece; osmero nas je, od čega su šestero danas živi: brat Besim, rođen 1931. umro je 1997. godine, a sestra Zulejha, udata Šabić u Brčko umrla je prije desetak dana u 79. godini; Sejda (Arnautović) je rođena 1936., Bahrija (Lokvandžić) 1938., ja 1940., Aiša 1942., Fethija, udata Kazija 1943, a Hatidža (Begić) 1947. godine. Ja od potomaka imam dvije kćeri – Rabiju, udatu Dautović i Belmu, udatu Skopljak. Cio radni vijek sam radio kao trgovac, nastavljajući porodičnu tardiciju ovog zanimanja, a pošto sam izučio i krojački zanat, pomalo sam i šijo odijela i druge predmete.

Faruk, zvani Osman je jedan od mnogobrojnih članova roda Čabaravdić koji danas žive u Visokom, Sarajevu, Brezi, Kaknju, Zenici, pa i van Bosne i Hercegovine. Svi oni vode korijene od jednog pretka Avde koji potiče iz obližnjeg sela Vratnice, gdje i danas živi dobar dio ovog roda od kojih se jedan dio odvojio i nastavio živjeti u Visokom. Tako se porodica na određen način djelomično rasula na samostalne porodice Čabaravdića koje danas nemaju nikakve porodične veze, osim prezimena koje ih veže i potvrđuje njihovo davno zajedničko porijeklo.

Srpski etnolog dr. Milenko S. Filipović tvrdi da su Čabaravdići starinci iz Visokog, porijeklom iz Vratnice. Njihovo prezime je interesantno i kovanica je dviju riječi turskog porijekla: čabar i avdić. Dok su boravili u Vratnici većina se bavila drvodjelskim zanatom, izrađujući sve moguće sudove od drveta, pa otuda i naziv čabar. I danas je u rodu prisutno ime Avdo-avdić, te se može pretpostaviti da im je rodonačelnik bio drvodjelac imena Avdo. Goran Čakić, istraživač starina u ovom gradu, tvrdi da su prelaskom u Visoko Čabaravdići nastavili održavati stari zanat, što je učinio Hasan-ago sa svojim sinom Vejsilom.
Potomci Avde živeći u 20. i 21. stoljeću po zanimanju su većinom bili kožari i trgovci, baveći se privatnim biznisom, ali je bilo i više intelektualaca, od kojih se pamti Jusuf (1911-1981), kadija na dužnosti u Tetovu (Makedonija), Novom Pazaru (Crna Gora), Žepču i Visokom. Sljedeće generacije su održavale porodičnu tradiciju trgovine, ali su se mnogi školovali postajući inženjeri, ekonomisti, pravnici, novinari, ljekari, a nekoliko njih i istaknuti privrednici.

U Bosni i Hercegovini početkom 21. stoljeća najpoznatija ličnost prezimena Čabaravdić je besumnje visočki privrednik, danas penzioner Džemal. U njegovoj veoma bogatoj biografiji podebljanim rečenicama označeni su periodi nastanka, razvoja i dostizanja zenita preduzeća “Vispak” (posljednje četvrtine 20. stoljeća) kada je sa još nekoliko uglednih privrednika osnovao, gradio i proslavio ovu visočku prehrambenu industriju. I ratni period (1992-1995) u Džemalovoj biografiji zauzima značajno mjesto jer je neko  vrijeme bio ministar trgovine u Vladi Republike Bosne i Hercegovine.

U dvije evropske države dvije Čabaravdićke su u samom fokusu tamošnjih društvenih zbivanja: Sabina, novinarka Radija Slobodna Evropa svakodnevno iz Praga (Češka), sjedišta Radija, svojim komentarima preko radio valova utiče na formiranje javnog mnenja u jugoistočnoj Evropi. Istina, Čabaravdić joj je udato prezime (zamijenjeno djevojačkim Delibašić). Radeći pred rat na radio Sarajevu, u ratu se obrela u Pragu. Emina Čabaravdić Kamber živi i radi u Njemačkoj, gdje je još sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća sa mužem Kamberom stigla da se kao gasarbajter bavi ugostiteljstvom, ali se – uz to – počela interesirati i za umjetnost te je pored pisanja poezije stvarala i druge vrste umjetničkih radova. U Njemačkoj je objavila više knjiga poezije i za neke dobila nagrade, a stigla je i u Japan, gdje povremeno gostuje objavljujući i čitajući svoju poeziju.

U Zenici, opet, sve do desetak godina, imidž turizma, preko Turističke zajednice, gradio je poznati privrednik Omer (sin Ismaila), koji je sada penzioner. U Busovači, a kasnije u Zenici poznat je bio bankar Halim, koji je umro 2013. godine. Oba ova poduzetnika su potomci zeničke loze Čabaravdića koju je utemeljio kožar i pekar Junuz Čabaravdić, rođen u Visokom. On je nakon Drugog svjetskog rata, u potrazi za poslom ( "trbuhom za kruhom") sa svojom braćom Ismailom i Hamdom iz Visokog doselio u Busovaču, radeći kao kožar - obućar. Njegov sin Halim Čabaravdić, nakon završetka studija ekonomije u Sarajevu 1974. godine, seli se iz Busovače u Zenicu, gdje je najviše radio kao bankar (direktor Investicio-komercijalne banke, direktor Tvornice konfekcije "Borac" u Zenici itd). Halim Čabaravdić umire u Zenici, krajem janura 2013. godine. Njegov sin Hamdija Čabaravdić, profesor,  diplomirao je na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, te specijalizirao arapski jezik i književnost u Saudijskoj Arabiji i direktor je Medicinske škole u Zenici.
Uspješno poduzetništvo je vjekovna tradicija ovoga roda, što najbolje potvrđuje i navedeni primjer Mehmed-aginih sinova, utemeljitelja KTK Visoko.

Ovom spisku poznatih Čabaravdića moglo bi se dodavati još dosta imena poznatih i manje poznatih članova ovog roda, raznih profesionalnih opredjeljenja.

    R. Čehajić

 

 
Reklame:
 


 
 
Rodoslov - Kako istraivati   Rodoslov - izrada porodicnog stabla   Rodoslov - Zanimljivosti   Izlog knjiga
  Copyright © 2009 Rodoslov.ba, Sva prava zadržana. Powered by 5-th Floor Productions - Disti razvojni studio