Rodoslov - porodično stablo
IZDAVAŠTVO: KNJIGA "NAŠI KORIJENI"
               Više...
 
MARKETING
Pokrovitelj portala
 
 
Rodoslov:
 
TUZLANSKI SLASTIČARI FAMILIJE DUŠEK
08. 05. 2017.

Tuzlanske češke porodice: Vančura, Dušek, Kraupner, Linhart, Stoklasa, Stuhli, Samek, Šuster, Landa, Rihter, Balzar i Rička bile su poznate u gradu i preko svoje djece, koja su išla sa nama u školu. Neki su ženidbom postajali vremenom Bosanci, iako se nikada nisu odricali svog češkog porijekla.

 
Piše: Milena Mujbegović
 
Porodica Dušek
 
Mirko Dušek, sin poslastičara Karla Dušeka, pričao mi je da je Karlo došao 1924. godine iz ČSR, najprije u Sarajevo, a potom u Tuzlu, pa Beograd i Zagreb. Godine 1927. oženio se sa Štefom, rodom iz Brna, a potom zajedno su došli u Tuzlu i otvorili radnju u Blatovoj kući, na glavnoj ulici. Karlo je 1936. godine od Tadića kupio kuću u Konjaničkoj ulici, u čemu mu je pomogao kožar Landa, njegov zemljak. Radionica je bila u dvorištu. Dušek je bio plav, proćelav, lijepih crta lica, uvijek nasmijan, srednjeg rasta. Štefa, sa plavom kovrđavom kosom, na kojoj su joj mnoge žene zavidjele, krupna, nešto viša od Dušeka, imala je troje djece: Mirka, Dagmar i Marcelu. Dagmar je poginula krajem rata kao mlada partizanka i sahranjena je u Šapcu.
 
Karlo Dušek je iz Češke doveo svoju mlađu sestru, vitku plavušu, koja se udala za Cerića. Dušek je imao brata Bogumila koji je bio komunist. Otvorio je poslastičarnicu u Zenici. Brat Dušekovog zeta Zvonko Cerić, student veterine, često je svraćao u poslastičarnicu na Glavnoj ulici. Kad je pošao kao dobrovoljac u Španiju, prema kazivanju Mirka Dušeka, svi su zajedno išli da ga isprate na stanicu. Zvonko se nije vratio iz Španije, ali je poslao nekoliko pisama porodici. Poginuo je junačkom smrću koju su opisali španski borci, njegovi drugovi. Cerići su imali veliku kuću pored Bukinja, na usponu prema Husinu. Dušekova poslastičarnica koja je stajala ukoso od hotela „Bristol“ i sa strane apoteke „Zvijezda“, bila je svetilište uživanja i rajskog zadovoljstva. Mene je u ljetnjim mjesecima najviše privlačio sladoled. Sjedeli smo za manjim stočićem, sa mramornom tablom, i jeli porcije od 3-4 kugle. Inače, kolači su bili prvoklasni, češke škole, čiji su učenici bili Karlo i Štefa.
 
Dušek je stanovao podaleko od radnje, čak u Konjaničkoj ulici, pa je svoju slatku robu donosio na jednim kolicima koja su bila prekrivena bijelim čaršafom, a vozila su ih djeca, ili sami njih dvoje. Kolači su bili smješteni u staklene pregrade i bili su birani: bohemija, krem-šnite, doboštorte, išleri i dr. Za mene, koja nisam bila veliki ljubitelj slatkiša, najdraži kolač bila je  bohemija, najviše zbog lješnika koji je stajao u sredini, na glatkoj čokoladnoj površini. Taj lješnik me je privlačio više nego sam kolač, i uvijek sam ga odmah skinula i pojela, dok bi se sa samim kolačem dosta mučila. Cijena je bila dva dinara po komadu, i ne samo da smo išli često da se počastimo, već je majka, kad su dolazili rođaci ili gosti, kupovala na kartonskom poslužavniku veće količine. 
 
Dušek je bio samo jedan, iako je u gradu bilo još poslastičara – stari Jakub, a na Kapiji je bio čuveni Bajram, gdje se okupljala muška omladina.
 
 
Reklame:
 


 
 
Rodoslov - Kako istraivati   Rodoslov - izrada porodicnog stabla   Rodoslov - Zanimljivosti   Izlog knjiga
  Copyright © 2009 Rodoslov.ba, Sva prava zadržana. Powered by 5-th Floor Productions - Disti razvojni studio