Rodoslov - porodično stablo
IZDAVAŠTVO: KNJIGA "NAŠI KORIJENI"
               Više...
 
MARKETING
Pokrovitelj portala
 
 
Rodoslov:
 
MARIĆI – ROD KOJI SE ČESTO SELIO
15. 05. 2017.

Studirajući početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća na Mašinskom fakultetu u Mostaru, Zoran Marić, rođen 1946. godine, iz Kreševa, upoznao je tada popularnog Veležovog golmana Envera Marića (1948) te se s njim družio izvjesno vrijeme. Enver se istovremeno u gradu na Neretvi povremeno viđao i s novinarom i književnikom Milenkom Mišom Marićem, rođenim 1941. u Bosanskom Petrovcu.

 

Fotos: Tadija, rođen 1911., sin Ivin, na vjenčanju s Anđelkom Ban 1939. godine; do Tadije njegov brat Franjo

 

Piše: Raif Čehajić, publicist

Ova prijateljski bliska tri Marića ne samo da nisu u krvnom srodstvu već su i različitih nacionalnosti. Početkom druge decenije 21. stoljeća nijedan od njih ne živi u Mostaru: Zoran je u Kreševu, Enver, nakon završene igračke karijere u Veležu i njemačkom Schalkeu, kao i 32 nastupa za reprezentaciju Jugoslavije te trenerske karijere u Fortuni i Herthi živi u Njemačkoj, a Mišu je ratni vihor odveo u Englesku. Prema Danilu Mariću, autoru knjige “Marići iz Hercegovine”, ovo prezime je jedno od najraširenijih kod južnih Slavena, a mnogi ga nose u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori.

Istražujući porijeklo i povijest ovog roda, autor je došao do zaista nevjerovatnih podataka: 180.000 ljudi prezimena Marić, u sve tri nacije, živjelo je u Titovoj Jugoslaviji. Dok se krajem januara 2012. godine automobilom vozim uskom i krivudavom cestom koja vodi kroz stiješnjenu sutjesku rijeke Kreševke, iz pravca Kiseljaka prema Kreševu, na zakazani susret s braćom Josipom i Zoranom Marićem, prisjećam se još nekih poznatih ljudi ovog prezimena iz srednje Bosne. Josip, šumarski tehničar u mirovini, rođen 1941. godine u Kreševu, već nekoliko godina istražuje svoje korijene, i njegov brat Zoran, diplomirani inženjer strojarstva koji broji dane do mirovine, potiču iz stare kreševske obitelji Marića, čiji predak po imenu Mijo s tri brata i bratićem oko 1750. godine iz okoline Stoca doselio se u kreševsko selo Kamnik. Tri brata su u drugoj polovini 18. stoljeća stanovala u zajedničkoj kući u Kamniku, živeći od teškoga kovačkog zanata i dokazujući se kao vrsni majstori.

Razmišljajući o probitku, odlučili su svoje proizvode, kovački alat, sjekire, lopate, motike i potkovice za konje, prodati u Srbiju, te im je tadašnja turska vlast u Bosni izdala potvrdu za njihov izvoz, što je ostalo zabilježeno u arhivu u Pljevljima. Kako je izvoz vlastitih proizvoda i u to doba bio unosan, braća su zaradila kapital koji im je poslužio da svaki za sebe sagradi kuću u naselju Vranci u Kreševu, a najmlađi je ostao živjeti u staroj kući. Svaki od njih je tako započeo samostalan životni put, napuštajući teški posao kovača, zaposlivši se kao kmet u Franjevačkom samostanu u Kreševu.

S dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, te koju godinu kasnije, sa stupanjem na snagu zakona o agrarnoj reformi braća su naslijedila imanja na kojima su do tada bili kmetovi. Jedan od braće seli u susjedno selo Alagiće, gdje osniva svoju familiju. U novonastalim životnim uvjetima braća se vraćaju ranijem zanimanju – kovačkom poslu, a kasnijim otvaranjem malih obrtničkih firmi oni prelaze u njih.

Objašnjavajući svoje porijeklo, Josip veli da je najstariji njegov predak, do koga je došao istražujući svoje korijene, pradjed Mato dvojnog prezimena Marić Gašić. Njegov sin, a Josipov djed imena Ivo (1868–1914), po zanimanju trgovac, zadržao je samo jedno prezime – Marić koje su nosila i ostala Matina djeca: Mijo, Ivka, Katuša, Danko i Jelka. Kako je Josipov djed Ivo veoma cijenio familiju, u braku je odlučio da ima dosta djece, pa mu je supruga rodila Matu (1898), Danu (1900), Miju (1901), Jozu (1903), Maricu (1905), Franju (1906), Mirka (1908), Tadiju (1911) i Antu (1913). Tadija je u braku sa suprugom Anđelkom Ban od nasljednika ostavio dva sina – moga sagovornika Josipa i Zorana, čija je kći Anamarija rođena 1988. godine. Kroz povijest se većina Marića školovala, zahvaljujući prije svega otvaranju pučke škole pri Franjevačkom samostanu u Kreševu 1847. godine.

Neki Marići su kasnije nastavili školovanje, poput Ive koji je u doba austrougarske vladavine postao sudski glasnik radeći u Foči. U tome mjestu su se rodila sva njegova spomenuta djeca. Pred Prvi svjetski rat Ivo se s obitelji vraća u Kreševo, ali se veoma brzo nakon toga seljenja u zavičaj prehladio i umro od upale pluća.

Pojašnjavajući okolnosti i uvjete života, Ivin potomak unuk Zoran kaže da je nakon djedove smrti veoma brzo umrla i Ivina supruga Jelka, Zoranova baka, te je brigu o djeci vodila Ivina kći Marica. U životu je Ivinoj djeci mnogo pomoglo društvo “Hrvatski radiša”, šaljući ih na izučavanje zanata. Tako se Zoranov i Josipov otac Tadija u Sremskoj Kamenici školovao za trgovca da bi kasnije bio sekretar sindikata u zeničkom rudniku, ali se ubrzo zbog političkog pritiska na njega morao preseliti u Zagreb.

U protekla dva stoljeća Marići su se bavili raznim profesijama; bili su zanatlije, zemljoradnici, trgovci, geodeti, inženjeri, a muzika im je uvijek velika ljubav. Potkrepljujući to primjerima, Zoran spominje da je njegov otac Tadija 1930. godine u Kreševo donio prvu gitaru, da je on svirao neko vrijeme u kreševskom bendu “Plavi”, te da je njegova kći Anamarija, uporedo s gimnazijskim obrazovanjem, pohađala i Srednju muzičku školu u Sarajevu, smjer solo pjevanja. Od muških potomaka Mate Marića Gašića danas u Kreševu žive jedino ova dva naša sagovornika. Seljenje Marića započelo je zapravo još u drugoj generaciji.

Nošen životnom sudbinom, iz Kreševa je prvo otišao Mato, koji se nastanio u Zagrebu, zatim Dane i Franjo u Kiseljak, Mirko u Zenicu, a 1903. godine u Kakanj se s obitelji odselio Jozo Marić (1863–1936) zaposlivši se u rudničkoj lampariji. U tome gradu ostao je živjeti do kraja života. Jozin sin Franjo, rođen 1909. u Kreševu, stiže u Kakanj 1916. godine. Osnovnu školu završava kod učiteljice Stanislave / Staše, a 1952. diplomira na Srednjoj građevinskoj školi u Sarajevu. Radio je u Rudniku, gdje je zaradio i penziju. Godine 1950. ženi se Ljubicom Divić, sestrom župnika Josipa Divića, i s njom dobija sina Hrvoja, koji danas radi u Euroherc osiguranju u Kaknju. Franjo sve vrijeme ostaje vjeran Rudniku da bi 1963. bio umirovljen. Stariji Jozin sin Mijo, rođen 1892. godine, završio je tehničku školu, pa se i on zapošljava u Rudniku. Imao je kćer Olgu, rođenu 1922. godine, koja je bila inženjerka hemije i radila u Higijenskom zavodu u Sarajevu.

Sudbinu kreševskih Marića, koji su se zbog životnih okolnosti često selili, opisao je već spomenuti Danilo, autor knjige “Marići iz Hercegovine”, istražujući gdje sve ima ovoga roda. Tako on piše da su se lički Marići doselili iz Vinjana 1639. godine. Danas se posjećuju i u stalnim su vezama. Njihovi sastanci poprimaju zvaničnu formu, svaki put u drugom selu, a sastanci prerastaju u "Marićijadu".

“U Hercegovini je prije 20 godina u oko 80 naselja živjelo oko 700 domaćinstava, oko 2.500 žitelja s prezimenom Marić. Dok je kod svih pisanje isto – Marić, izgovor je različit, ima ih četiri oblika. On je toliko različit da ga ljudi i ne poistovjećuju, a poistovjećivanje je počelo tek s dolaskom Austro-Ugarske, kada se masovnije počela probijati pisana riječ i u hercegovačko selo. Bilo je slučajeva, kada se prezime počelo pisati, da se Marić pisalo i Mariić i Marijić i Marć...”, navodi autor, te dodaje da su s juga Hercegovine prvi Marići oko Trebinja, ima ih u desetak naselja, svi su Srbi i potiču iz dva bratstva, sa slavama Miholjdan i Šćepandan. “Idući dalje s juga nailazimo na stolačke Mariće, Hrvate, ima ih u desetak sela i jedno su bratstvo. Tu ima i selo Predolje sa Srbima, Šćepan Krst s drugim Hrvatima i muslimana na Aladinićima.

Treća grupacija Marića vezana je za podveleška i bjelopoljska sela istočno od Mostara, muslimani su i njih ima u desetak sela”, piše Danilo u knjizi “Marići iz Hercegovine” te nastavlja: “Četvrta grupacija vezana je za Gorance i Mostarsko blato i Hrvati su… Najviše je Marića u posuško-grudskoj regiji i Hrvati su… Koliko je vjerovatno da su svi hercegovački Marići jedno bratstvo? Vrlo malo ili ni toliko. Za Srbe, naprimjer, pouzdano znamo da su nastali od tri-četiri bratstva, koja imaju četiri porodične krsne slave, Đurđevdan, Nikoljdan, Jovandan i Šćepandan, koje se vijekovima nisu mijenjale, osim izuzetaka, i to u pograničnim krajevima. Kod Hrvata i muslimana nemamo ovako čvrstih oslonaca, ali dosta drugih upućuje na isti zaključak”, tvrdi Danilo Marić.

 
Reklame:
 


 
 
Rodoslov - Kako istraivati   Rodoslov - izrada porodicnog stabla   Rodoslov - Zanimljivosti   Izlog knjiga
  Copyright © 2009 Rodoslov.ba, Sva prava zadržana. Powered by 5-th Floor Productions - Disti razvojni studio