Rodoslov - porodično stablo
IZDAVAŠTVO: KNJIGA "NAŠI KORIJENI"
               Više...
 
MARKETING
Pokrovitelj portala
 
 
Rodoslov:
 
MUTEVELIĆI - ČUVARI VAKUFSKIH IMANJA
14. 05. 2017.

Dvojici potomaka čuvene porodice Mutevelić – Daut-hodži i Ali-hodži, nobelovac Ivo Andrić posvećuje najlepše stranice romanu “Na Drini ćuprija”. Članovi te porodice, inače jedne od najstarijih i najuglednijih u višegradskoj kasabi, nikada se nisu isticali velikim imetkom već čestitošću, tvrdoglavošću, istinoljubivošću, odvažnošću i nepotkupljivošću.

 
Fotos: Asim-beg Mutevelić
 
Najstariji član njihove kuće bio je Daut-hodža Mutevelić, čuvar i upravljač Mehmed-pašinog vakufa u kasabi, koji je vodio brigu o čuvenom Kamenitom hanu, pored još čuvenijeg mosta na Drini u Višegradu. Daut-hodža je krajem 17. vijeka, kada se turska vojska povlačila iz Mađarske, činio sve da han spase i očuva u životu. Potrošio je sav svoj imetak, potom se i zaduživao kod rođaka, da bi održao u životu nadaleko znamenitu, skupocenu zgradu. „Taj mudri i pobožni, tvrdoglavi i uporni čovek, koga je kasaba dugo pamtila, nije se ničim dao odvratiti od svog bezizglednog napora. Radeći predano, on se odavno bio pomirio sa saznanjem da je naša sudbina na zemlji sva u borbi protiv kvara, smrti i nestajanja, i da je čovek dužan da istraje u toj borbi i onda kada je potpuno bezizgledna (...)
 
Kad već nije mogao da plaća nadničare, on je sam, onako star, svojim rukama plevio korov oko hana i vršio manje opravke na zgradi. Tako ga je i smrt zatekla, jednog dana kad se bio ispeo da popravi popuzli crep na krovu...”
Iako je Kameniti han postao samo ruševina („istopio se kao da je od voska”, reći će Ali-hodža), a od vezirove zadužbine ostao samo most, Mutevelićima je ostalo njihovo porodično ime kao ponosna uspomena na zvanje koje su godinama časno vršili. A ono je podrazumijevalo brigu za most i odgovornost za njegovu sudbinu.
 
Dvije stotine godina od Daut-hodžine smrti, u Višegradu je živio jedan od njegovih potomaka – Ali-hodža Mutevelić, nesumnjivo glavni junak čuvenog Andrićevog romana. Ali-hodža je oduvijek bio čovjek svoje glave i odvojenog mišljenja, uvijek i u svemu. Njegov život je bio neraskidivo vezan za Mehmed-pašin most u Višegradu, koji je čuvao i gledao kao najlepšu i najdragoceniju božju tvorevinu. Kroz Ali-hodžinu priču, Andrić opisuje nastanak prve ćuprije na svijetu. Kada je Allah stvorio ovaj sveijt, zemlja je bila ravna i glatka kao najlepša tepsija. Šejtanu (đavolu) bi krivo na takvom božjem daru, pa je onako svježu, još nedopečenu, noktima izgreba što je mogao više i dublje. Nastadoše rijeke i provalije koje odvojiše ljude jedne od drugih i onemogućiše im kretanje, pa Allah posla svoje meleke (anđele) da pomognu ljudima. Meleci raširiše krila iznad izgrebanih lica božje zemlje i narod poče prelaziti preko njih sa jedne strane na drugu, naučivši od anđela i kako se grade ćuprije. Zato je poslije česme najveći sevap sagraditi ćupriju i najveća grehota dirati u nju...
 
Ali-hodžin život je protekao u otporu prema tuđim, sumnjivim ili nametnutim idejama, osvajački nasilnim vjerama i shvatanjima, svemu što je novo i strano, zbog čega se nikakva promjena u kasabi nije mogla dogoditi a da se prethodno nije obila o njegovu glavu. Ispostaviće se da je gotovo uvijek bio u pravu.
 
I kad se 1878. godine odlučno i prkosno suprotstavio oholo ratobornom i razmetljivom Karamanliji koji je razjareno pozivao višegradske kasabalije u bezizgledan boj protiv nadirućih i nadmoćnih Austrijanaca, zbog čega je probodenog uha bio prikovan za gredu na mostu i tako sramno i bolno dočekao nove gospodare. I kad je podozrivo i zloslutno zagledao zeleni šator i gvozdeni kapak na mostu ispod kojeg su Austrijanci postavili eksploziv i, povlačeći se, aktivirali ga, presjekavši most preko sedmog stuba, poslije čega je od nevjerice, užasa i tuge za pogubljenim mostom prepuklo i Ali-hodžino izranavljeno srce.
 
Prije nego što će izdahnuti, Ali-hodža je grozničavo zaključio „Ko zna? Može biti da će se ova pogana vjera što sve uređuje, čisti, prepravlja i dotjeruje da bi odmah zatim sve proždrla i porušila, raširiti po cijeloj zemlji; možda će od vascjelog božjeg svijeta napraviti pusto polje za svoje besmisleno građenje i krvničko rušenje, pašnjak za svoju nezajažljivu glad i neshvatljive prohtjeve? Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će zauvek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila ljepša i čovjek na njoj živio lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa svijeta. To ne može biti.”
 
Kao što ne može biti da dr. Edin Mutevelić, prepoznatljivi izdanak ugledne i čestite porodice Mutevelića, koji kao da je mistično dopisan, izašao iz najvećeg Andrićevog romana, upravo sada, poslije više od 300 godina trajanja svojih svjetlih predaka, u dugo iščekivanom, još neprevrelom vremenu demokratije, bude zauzdavan, ućutkivan i kažnjavan.
I to zbog poštovanja i ljubavi prema drugom, u nevolji. Kao pravi mutevelija, dostojan nasljednik Daut-hodže i Ali-hodže Mutevelića.
 
(Milija Milovanović, beogradska Politika)
                                                                       * * * 
Asim-beg Mutevelić rođen 1883. u Sarajevu, a umro 1956. godine. Završio je nižu gimnaziju i Učiteljsku školu. U svojstvu učitelja bio zaposlen u Gacku, Jezeru kod Jajca i Sarajevu. Porijeklo vodi iz sigurno najstarije sarajevske porodice, čiji korijeni sežu u duboku prošlost, prvu polovinu 16. stoljeća. Po tradiciji obavljao je dužnost mutevelije Gazi Husrev-begova vakufa od 1921. godine pa sve do kraja života. Bio je veoma angažiran u kulturnim i prosvjetnim institucijama grada. Gradonačelničku dužnost u Sarajevu obavljao je od 1929. do 1935. godine i zapamćen je kao čovjek od velikog ugleda i autoriteta. 
 
 
Reklame:
 


 
 
Rodoslov - Kako istraivati   Rodoslov - izrada porodicnog stabla   Rodoslov - Zanimljivosti   Izlog knjiga
  Copyright © 2009 Rodoslov.ba, Sva prava zadržana. Powered by 5-th Floor Productions - Disti razvojni studio