“Kraj osmanske vladavine u BiH ne može se opisati samo kroz ustanak, to nije bio ‘vjerski rat do istrebljenja’ kako je pisao Ekmečić!”

U vrijeme „History festa“, koji se održavao u Sarajevu od 7. do 12. juna 2022, promovirana je knjiga njemačkog profesora Hannesa Granditsa naslovljena The End of Ottoman Rule in Bosnia (London: Routledge 2022). U razgovoru za portal „Sobodna Bosna“ profesor Grandits govori o Bosni kao žarištu Velike istočne krize, ustanku od 1875. do 1878. godine, historiografskim interpretacijama ustanka sa posebnim osvrtom na kontroverznog historičara Milorada Ekmečića koji je u ranijoj historiografiji svoju interpretaciju uspio nametnuti kao dominantnu.

Razgovarao: Samir BEGOVIĆ

Na današnji dan prije tačno 144 godine počeli su pregovori na Berlinskom kongresu koji su za posljedicu imali okončanje osmanske vlasti u BiH i njen prelazak u novi kulturno-civilizacijski krug i pod suverenstvo austrougarskog cara. Bio je to konačni ishod Velike istočne krize (1875. – 1878.) tokom koje su određena područja Bosne i Hercegovine bila zahvaćena ustankom uglavnom pravoslavnog seljaštva koji je u jugoslavenskoj historijskoj nauci (pa i u kulturi) dobio izuzetan tretman. Objavljeno je stotine knjiga i radova u kojima je ustanku dat historijski značaj revolucije od prvorazrednog nacionalnog značaja. Na temelju ovih interpretacija, u predvečerje 90-ih godina pa sve do danas, tema ustanka koristi se za raspirivanje međuetničke mržnje i nepobitan dokaz viševjekovne mržnje između različitih konfesija na prostoru BiH.

Ovim periodom bosanskohercegovačke historije već više od 20 godina bavi se i Hannes Grandits, historičar i profesor prestižnog Humboldtovog sveučilišta u Berlinu. Ove godine ponovo je stigao u Sarajevu i to sa posebnim povodom – da promovira svoju novu knjigu o posljednjim godinama osmanske vladavine u Bosni.

Sa profesorom Granditsom razgovarali smo o njegovoj novoj knjizi, Bosni kao žarištu Velike istočne krize, ustanku do 1875. do 1878. godine, historiografskim interpretacijama ustanka sa posebnim osvrtom na kontroverznog historičara Milorada Ekmečića koji je u ranijoj historiografiji svoju interpretaciju uspio nametnuti kao dominantnu, kao i doprinosu koji je Grandits svojim djelima dao ovoj vječito aktuelnoj temi.

Profesore Grandits, na ovogodišnjem History Festu promovirali ste vašu novu knjigu “Kraj osmanske vladavine u Bosni”. Mnogi domaći i strani historičari su istraživali događaje iz ovog perioda. Šta je vas privuklo da se bavite ovom temom?

U pravu ste, postoji duga tradicija bavljenja ovom temom. U staroj historiografiji dominira paradigma o nacionalnoj revoluciji kada se govori o ustanku (od 1875. do 1878. godine). Kasnije, u socijalističkom vremenu, dominira paradigma o socijalnoj revoluciji ili socijalnoj plus nacionalnoj revoluciji.

Zatim, postoji drugi korpus historiografije koji ovo pitanje tematizira iz ugla Istočne krize, za koju su se mnogi bojali da bi već tada mogla prerasti u Veliki rat. To su bile realistične prognoze. Kao što znamo, Veliki rat je izbio kasnije – 1914. godine.

Ono što je nedostajalo je da se ove historiografije, ona koja se bavi ustankom i ona koja tematizira istočnu krizu, objedine. Mislim da je to rezultat do kojeg sam ja došao. Teško je razumijeti događaje na terenu u lokalnom i regionalnom kontekstu bez krupnih geostrateških odlučivanja, ali i obratno. Tu sam uvidio slabost diplomatske historiografije – uopšte nije uvažavala ili joj nije bilo poznato šta se događalo na granicama Bosne i Hercegovine i kakva se dinamika odvijala.

BiH IZMEĐU INTERESA SUSJEDNIH DRŽAVA I IMPERIJALNIH SILA

Naslov vaše knjige otkriva da su kraju osmanske vladavine u Bosni kumovali različiti međusobno sukobljeni interesi. Na koga se to odnosi?

U samom ustanku infiltrirano je mnogo različitih političkih projekata koji žele ostvariti vlastite ciljeve. Početak konflikta vezan je za Crnu Goru i njen status unutar Osmanskog carstva. Crna Gora se plašila da će izgubiti svoju autonomnost (koja nije bila samostalnost), a uporedo je imala ambicije da poveća svoje teritorije.

Osim crnogorskih, tu su interesi srpske politike ili različitih srpskih politika koja je također željela instrumentalizirati ovaj rat i dati mu obilježje srpskog ustanka. Iz različitih krajeva Habzburške monarhije pristigli su brojni panslavisti.

Pored navedenih, pojavili su se i brojni međunarodni revolucionari među kojima su garibaldisti bili najbrojniji. Kasnije, izbijanjem srpsko-osmanskog rata, pristiže veliki broj ruskih dobrovoljaca na front.

Pored svih ovih frakcija, na širem planu, aktivno su uključene Habzburška monarhija, Rusija, Velika Britanija i ostale sile.U takvoj atmosferi, otvaraju se brojna pitanja: kako se osmanska vladavina delegitimirala, zašto su na Berlinskom kongresu odlučili da više ne može ostati osmanska vlast ukoliko je ona bila duboko etablirana u BiH.

U uvodu vaše knjige izrazili ste nezadovoljstvo dosadašnjim historiografskim djelima o ustanku. Kako ocjenjujete pristup ranije historiografije pitanju ustanka i šta joj zamjerate?

Treba uvijek respektirati ono što je prije vas napisano. Veoma dugo je postojao fokus historičara na ustanak, na ustaničke struje, ustaničke aktere i na to kakvu Srbiju, Jugoslaviju ili socijalizam su ustanici željeli ostvariti.

Međutim, ako se pažljivije pogleda, što je ustanak duže trajao, sve manje su ustaničke struje bile tako važne. One jesu bile važne 1875. i 1876. godine, ali nakon ljeta 1877. godine one su izgubile svaki značaj. Događaji drugačije prirode su postali važniji i zbog toga se kraj osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini ne može opisati samo kroz ustanak.

Želim istaći da je jedan od inovativnih historičara koji se sada bavi ovom temom sarajevski profesor Edin Radušić. On je relativno skoro izdao dvije izvanredne knjige: “Bosna i Hercegovina u britanskoj politici od 1857. do 1878. godine” i “Bosnian horrors – Antiturski narativi o Bosni u britanskom javnom diskursu i njihove političke posljedice 1875-1878” i dao veliki doprinos historijskoj nauci.

HISTORIOGRAFIJA I(LI) IDEOLOGIJA

Prvo naučno ime koje asocira na ustanak je historičar Milorad Ekmečić. Kako ocjenjujete njegov naučni rad na ovom pitanju. Da li je njegov pristup marksistički ili nacionalistički?

Ja sam čitao mladog Ekmečića i, budući da je njemačku verziju svoje knjige o ustanku štampao u Grazu odakle ja potječem, ja sam je dosta koristio u svom istraživanju. On je zaista imao taj marksistički pristup historiografiji i u ranom Ekmečiću nema toliko nacionalističkih boja.

Sve se to totalno mijenja kasnije i stari Ekmečić postaje nacionalistička priča koju ja više nisam mogao koristiti. To više nije bio rad koji je u stručnim okvirima prihvatljiv.

U jednom svom djelu Ekmečić je naveo da se ustanak od 1875. do 1878. godine pretvorio u “vjerski rat do istrebljenja”. Nakon istraživanja koja ste proveli, kako Vi vidite ovu njegovu ocjenu događaja?

Takva tvrdnja zaista iznenađuje. U Sarajevu su 70-ih godina prošlog stoljeća održana dva velika naučna skupa. Prvi je bio organizovan 1975. godine i bio je, povodom stogodišnjice, posvećen ustanku. Tri godine kasnije organizovan je novi naučni skup i bio je, također povodom stogodišnjice, posvećen otporu austrougarskoj okupaciji. Na prvom se tvrdilo kako su se kršćani borili protiv osmanskog imeprijalizma i domaćih muslimani, a na drugom kako su se svi stanovnici Bosne i Hercegovine bez obzira na religiju zajedno borili protiv Habzburškog imperijalizma. To je, samo po sebi, paradoksalno.

Naravno, u određenim krajevima je postojalo mnogo nasilja protiv civilnog stanovništva koje ima vjersku pozadinu. Ali, uzimajući u obzir sve činjenice, ne može se prihvatiti tvrdnja da je to bio vjerski rat. Čak naprotiv…

Pisalo se, poglavito Ekmečić, o širem historijskom značaju ustanka. Da li on postoji?

Moja knjiga nema u naslovu ustanak kao ranija djela zato što ja smatram da je pretjerano naglašavan značaj ustanka. Smatram da bi u historiografiji trebalo reducirati značaj ustanka. Također, trebalo bi redefinirati uzroke ustanka. Ustanak koji je izbio na hercegovačko-crnogorskoj granici je imao različite uzroke, a oni sasvim sigurno nisu bili ni nacionalni ni socijalni.

Ustanici od samog početka pa do kraja nisu bili ujedinjeni. Trebalo ih je organizirati pod nekakvu vrhovnu komandu ali je to išlo teško i imalo je samo djelomičan uspjeh.

Zbog svega ovoga, ako se opet otvara pitanje šta je taj ustanak bio, treba ukazati da to nije bio jedinstven projekat. Postojale su različite struje izmješane sa različitim ciljevima. Kasnija historiografija, kako je vrijeme prolazilo, tom je ustanku davala različite narative.

Mnogo se sada govori o ruskom utjecaju na Balkanu. Kako se on manifestirao tokom Istočne krize i ustanka u BiH?

U ovoj mojoj knjizi samo jedan faktor utjecaja je ruski, ali unutar službene ruske vanjske politike su bile dvije struje. Jednu predstavlja konzul Jonin koji je bio izuzetno vezan sa ruskim ambasadorom u Istanbulu i oni su aktivno podupirali različite ustaničke pokrete. Drugu su zastupali ministar vanjskih poslova Gorčakov i ruski car koji su bili protiv podrške ustanku. Zatim tu su različiti panslavistički pokreti.

Zbog toga je ruski faktor kompleksan. On je prisutan, i prisutan je u ovoj knjizi jer je izbio taj rusko-osmanski rat koji je uništio najveći dio prostora Rumijelije, ali u tom ratu Bosna nije posebno stradala i nije bila okupirana.

Može li se povuči paralela između ustanka odnosno rata 1875 – 1878. godine i rata od 1992. do 1995. godine? Ima li određenih dodirnih tačaka?

To je pitanje na koje je teško dati odgovor. Ono što inače nedostaje u historiografiji o ustanku je pitanje izbjeglica. Postoji jedan dobar rad američkog kolege Jareda Manaseka o izbjegličkoj krizi u ovom vremenu. Tokom ustanka formirao se veliki izbjeglički val iz Bosne – oko 150 hiljada ljudi je prešlo na teritoriju Habzburške monarhije. Također, tu je i pitanje unutarnje raseljenosti stanovništva. Na kraju se postavilo pitanje pacifikacije teritorija i povratak ljudi na svoja ognjišta. To bi bila jedna značajna odlika koja povezuje ove dva udaljena historijska događaja.

U ideološkom smislu ipak nema poveznica. U 90-im godinam prošlog stoljeća neke druge ideologije su bile odlučujuće, dok o 1875. godini ipak govorimo o prednacionalnom vremenu u Bosni i Hercegovini.

Preuzeto sa: historiografija.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.