Piše: SABAHETA GAČANIN
Nedavno je publikovana knjiga „Bosnian Hajj Literature. Multiple Paths to the Holy“, o čemu je pisao i naš portal koja na osebujan i svjež način govori o hadžu i bosanskim muslimanima. Autorica Dženita Karić (Humboldt, Berlin) stručnjak je za islamske rukopise koja je iščitavajući historijske izvore i dokumente na jezicima islamske kulture, došla na ideju ne samo da interpretira te izvore i dokumente već da fenomen hadža, bez normativnih ogleda, proprati u višestoljetnom periodu do današnjeg doba prateći razvoj, rute i načine kojima su hodile hadžije, kako su mu pristupale duhovno i intelektualno i kako su svoja iskustva o hadžu prenosile drugima.
Pisani diskurs autorica je pratila kroz izvore i građu u predmodernom periodu, a u modernom vremenu i kroz druge medije kao što su knjige, štampa, dnevnici, eseji, itinereri, dokumentarna građa, fotografije i svi drugi dostupni zapisi i tako ponudila široku perspektivu hadža u poimanju i praksi bosanskih muslimana. S obzirom na to da je knjiga objavljena na engleskom jeziku, našoj javnosti ćemo je predstaviti s detaljnijim uvidom u sadržaj i način na koji je predstavljen pisani diskurs o hadžu anglofonom čitatelju.
xxx
U Uvodu je autorica istakla da će hadž kao stub islama – hodočašće u Božiji grad Mekku i obilazak Kabe – promatrati kroz pisani diskurs, prostorni imaginarij i ritualnu vizuru tokom perioda dugog pet stoljeća. Povijest hadža, koja ima svoju osebujnu dinamiku, hronološki i tematski situirana je u pet nezavisnih poglavlja, a njena razdoblja su definirana ne samo političkim i društvenim lomovima već i postupnim promjenama kroz medije, jezik i žanrove. Analitičkim pristupom faktografskoj građi s pažljivo odabranom argumentacijom autorica je ustanovila da su hadžije iz Bosne i Hercegovine imale različite puteve ka svetom u povijesti hodočašća. Knjiga je podijeljenja na uvod, pet poglavlja sa oko četrdeset tematskih podnaslova i zaključak te Bibliografiju i Index, što je čini vrlo preglednom i prohodnom.
Značenje svetog, prvo poglavlje, opservira ono što podrazumijeva, osim fizičke, i emocionalnu i imaginalnu vezu sa svetim mjestima – Mekkom i Medinom. U njemu su predstavljena sva važnija razmatranja značenja hadža i svetih mjesta u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, konstruirana kroz milenarizam, sufijski simbolizam i fadā’il književnost, kroz razne žanrove, s argumentima utemeljenim na soteriološkim, kosmološkim i emocionalnim vrijednostima. Učenjaci koji su pisali o svetim mjestima u ovom kontekstu bili su po mnogo čemu osmanska elita: njihovi životni putevi pripadali su jednako Istanbulu, Konji ili Medini, ali i Sarajevu, Mostaru i drugim bosanskim gradovima.
Kako svjedoče biografski rječnici od petnaestog do dvadesetog stoljeća, mnogi Bosanci su svojim sudjelovanjem u naučnim i književnim diskursima toga doba bili istinski kosmopoliti. Iako su njihove poslanice i rasprave bile oblikovane dominantnim osmanskim narativima o hadžu i svetim mjestima, i sami su unaprijedili diskurs njegujući poseban odnos prema Hidžazu. Time su se bosanski autori pridružili svojim znanstvenim prethodnicima i savremenicima pišući za geopolitički i teritorijalno raznoliku publiku.
Autorica je predstavila najznačajnije bosanske autore iz predmodernog perioda poput Abdullaha Bosnevija (u. 1644), Ali-dede Bosnevija (u. 1598) i Hasana Imam-zade Bosnevija (u. nakon 1660) iz osmanskog perioda, kao i njihovu specifičnu tradiciju pisanja o Mekki i Medini uz pojašnjenja zašto je ona bila važna u vrijeme kada se pojavila. Oni su napisali rasprave opisujući različite aspekte svetoga: kako su sveta mjesta postala posebna kroz Božiju ljubav i milost, koliko je značajno bilo prisustvo fizičkog tijela poslanika Muhammeda a. s. u Medini i kako je ono sadržavalo čudesne dobrobiti za vjernika i posjetitelja. Tri Bosnevija/Bosanca, koja su bila carske sluge, sufijski šejhovi i učitelji, nastojala su prenijeti ova bezvremena značenja u obliku ograničenom vremenskim i prostornim datostima. Unatoč ovim ograničenjima, koja nas, savremene čitatelje, često udaljavaju od punog potencijala njihovih spisa, ciljna grupa za gledišta ove trojice Bosanaca bila je velika kosmopolitska publika budući da su pisani na arapskom, lingua franca islama.
Autorica podastire brojne primjere kako su Bošnjaci kreirali diskurs o hadžu u ovom razdoblju koji je ojačao odnos između lokalnog bosanskog stanovništva i ogromnog muslimanskog svijeta.
Putevi prema Mekki, drugo poglavlje, razmatra pragmatičnu stranu priprema za hadž u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, gdje se relativno statično opisuje sveti prostor, ali su zato dinamično predstavljena putovanja Bosanaca, jer je trebalo prevaliti dalek, nesiguran i zahtjevan višemjesečni put od Bosne do Hidžaza, koji se odvijao preko više ruta. Zbog toga je za buduće hadžije bila nužna fizička i materijalna predispozicija.
Autorica predstavlja medžmue i rukopise kao izvanredne izvore podataka o hodočasničkim rutama, gdje su opisani obilasci drugih gradova kao što su Edirne, Istanbul, Konja, Kairo, svetih mjesta (mezara evlija), tekija, džamija na putu ka Mekki. Putopisi Mustafe Muhlisija i Jusufa Livnjaka, medžmua Mula Mustafe Bašeskije (u. 1809) te drugi zapisi nude dragocjene podatke o hodočašću Bosanaca, o ljepotama gradova kroz koje su prolazili, o tegobama puta, ljudima, ritualima, o objektima unutar prostora najviše svetosti, o ljudima i njihovim karakterima te drugim temama. Osim toga, autorica navodi da je iz tog perioda sačuvan ogroman korpus o obredoslovlju s hanefijskog aspekta koji pripada menāsik literaturi koja je imala karakter priručnika za buduće hadžije. Autorica se referirala na veliki broj autora i djela koja pripadaju ovoj oblasti.
Tri naredna poglavlja fokusiraju se na literaturu o hadžu iz moderne ere, počevši od devetnaestog stoljeća. Iako su grupirana pod kišobranom “modernog”, tri poglavlja predstavljaju različite imaginacije hadža koje ne proizlaze neposredno jedna iz druge. Raznolikost diskursa hadža preklapa se tokom dvadesetog stoljeća, međutim, u poglavljima se ispituju dominanti tematski okviri o hadžu za sve bržerastuću i raznovrsniju čitalačku publiku koji počinju uključivati političke, društvene i kulturne probleme.
Promjene, treće poglavlje, pomno ispituje hadž unutar okvira modernih promjena u putopisima, izvještajima i esejima i pokazuje kako su pojavljivanje raznorodnog čitateljstva, tehnološki napredak i ekspanzija štampe išli ruku pod ruku s ogromnim promjenama u mobilnosti i pismenosti, što je unaprijedilo putovanja, a posebno hadž. Sve to je zahtijevalo suočavanje s percepcijom muslimanske drugosti i različitosti.
Autorica je zanimljivo koncipirala ovo poglavlje istražujući ga s aspekta propitivanja i rasprava u periodu nakon austrougarske okupacije (1878) i aneksije (1908) Bosne i Hercegovine, te razdoblju Kraljevine Jugoslavije (1918-1941). Tada se činilo da su sveprisutna bila bezbrojna pitanja i propitivanja u žestokoj jugoslovenskoj javnosti međuratnog razdoblja, zajedno s raspravama o odjeći i obrazovanju muslimanki, vjerodostojnosti prevođenja Kur’ana na druge jezike ili, naizgled, prizemnijim raspravama, primjerice o dopuštenosti gramofona itd. Postavljala su se pitanja o različitim aspektima islamskog vjerovanja i prakse, ne samo na lokalnom nivou, to jest bosanskohercegovačkoj štampi, već i u srpskoj i hrvatskoj štampi. Ovo je izazvalo zabrinutost i napetost oko toga ko ima pravo tumačiti i (re)prezentirati islam. Među tim propitivanjima i hadž je bio česta tema ovih debata koje su privukle muslimanske i nemuslimanske sudionike angažirane u definiranju i opisivanju islama i njegove uloge u društvu.
Autorica ističe da je paradoksalno, što je više hadž postajao stvarna mogućnost u smislu mobilnosti i pisanja, to je više postajao sporno pitanje u smislu njegovog značenja i značaja. Između ostalih, u tom kontekstu autorica navodi publikovana iskustva hadžija koja su izazvala polemike, kao što je ono hadžije Ismeta Varatanovića iz 1933. godine. On je opisao svoje razočarenje stanjem u Hidžazu, što je potkrepljivalo negativne stereotipe o dekadentnom muslimanskom Istoku. To je kod nedobronamjernih kritičara hadž svrstalo u turistički pothvat bez intrinzične vrijednosti, superiorne u odnosu na druge vrste putovanja. Kao odgovor na to uslijedili su odgovori Muhameda Krpa (1897-1965) i Ibrahima Hakki Čokića (1871-1941), svaki sa svojim putopisom, u postmodernističkom tonu da svako mjesto ima potencijal da bude i mjesto duhovnosti i leglo kriminala.
Autorica je istražila kako je transformacija diskursa u pogledu hadža kao kompleksnog duhovnog i fizičkog poduhvata u ekspanziji štampe i vidljivosti dobila novu važnost izvan domene rituala. Ovo uključuje redovnu prisutnost raznovrsnih simbola hadža, slika i referenci u štampanim medijima, tako da je značaj islamske geografije preoblikovan u svjetlu naprednosti.
Pored tehnološkog napretka u prevozu i komfornijeg putovanja za bosanske hadžije, u ovom periodu su i dalje važile restriktivne međudržavne mjere devetnaestog i dvadesetog stoljeća: pasoši, vize i različite valute. Ova ograničenja markirala su mobilnost hodočasnika, ukazujući na državne granice koje su sada – umjesto niza ziyāra – definirale moderno hodočašće, što je impliciralo kanaliziranje mobilnosti…diferencijacijom, regulacijom i birokratizacijom različitih vrsta kretanja.
Ne/povezanost, četvrto poglavlje, autorica je posvetila razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, unutar specifičnog okvira socijalističke Jugoslavije, te zumirala općenito osjećaje i oblike nepovezanosti sa islamskim svijetom, pa tako i u vezi s hadžom i kako su to doživljavale bosanske hadžije. Oni koji su pisali o hodočašću, uključujući i ulemu, bili su skrajnuti od vladajuće struje u decenijama nakon Drugog svjetskog rata u visoko kontroliranim publikacijama Islamske zajednice. Autorica navodi da ono što je zajedničko svim hodočasnicima, uključujući i žene, jeste da su oni svoja publikovana iskustva s hadža opisali jednostavnije i s minimalnom ideološkom dozom. Pri tome konstatuje da su na taj način koegzistirale “različite artikulacije pobožnosti”, zahvaljujući medijima. I ovo istraživanje autorica je ilustrirala brojnim zanimljivim narativima te primjerima iz objavljenih eseja, putopisa i intervjua koje potpisuju, između ostalih, Hasan Ljubunčić, Husein Đozo, Fejzulah Hadžibajrić, Fadil Hadžić, Zuko Džumhur i drugi.
Bošnjaci između domovine i svete zemlje, posljednje je poglavlje u kojem se analizira progresija odnosa između svete zemlje i zavičaja hadžija kroz medije krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog stoljeća, tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini kao formativnog događaja savremenog doba, te kako se to fizički i emocionalno odrazilo u pogledu hadža i hadžija. Autorica podastire brojne primjere kako su Bošnjaci kreirali diskurs o hadžu u ovom razdoblju koji je ojačao odnos između lokalnog bosanskog stanovništva i ogromnog muslimanskog svijeta. Poseban prostor je dat hadžu iz 1994. godine koji je bio istovremeno nacionalni i transnacionalni događaj.
Bosanskohercegovački muslimani prvi put u povijesti krenuli su na hodočašće pod zastavom svoje nezavisne države, sa “vlastitim pasošem”. Izaslanstvo na hadžu predvodio je predsjednik Bosne i Hercegovine, što je ovoj prigodi dalo posebnu težinu. Hodočašće je popraćeno brojnim novinarima i snimateljima, a rezultiralo je ne samo putopisima već i dokumentarnim filmom koji je stekao popularnost među bosanskohercegovačkom publikom. U isto vrijeme, da bi uopće napustile Sarajevo, hadžijama je bila potrebna zaštita UNPROFOR-a – mirovnih snaga koje nisu bile “ni neprijatelji ni saveznici” i koje su, najčešće, ravnodušno gledale na njih. Taj odlazak na hadž je karakterističan po velikom broju ratnih invalida, osakaćenih i ranjenih, koji su kroz gubitak dijelova tijela svjedočili snazi svoje vjere.
U zaključku Istrajavanje u odanosti autorica veli da literatura o hadžu ostaje jedan (ali ne i jedini) medij kroz koji su moderni Bošnjaci kanalizirali svoj impuls kreiranja vjerskog značenja i da je diskurs o hadžu u bosanskom kontekstu dvadeset prvog stoljeća dostigao razinu kritičke samosvijesti i analize koja je rijetka za vjersku literaturu, posebno u odnosu na druge normativne rituale, kao što su post ili sadaka. Dženita Karić naglašava: Konačno, raznolikost bosanskohercegovačke literature o hadžu i neprestani interes za pisanje o hodočašću govori nam ponešto o želji svakog hodočasnika da se upiše na jedan od više puteva ka svetom, jedinstvenom, ali prepoznatljivom i da ga opiše svojim sugrađanima muslimanima, ali i onima koji nisu muslimani.
Brojne bilješke sadrže reference na obimnu literaturu, podatke iz opće i kulturne historije, ali i relevantne informacije izvan okvira zadate teme koje neupućenog čitatelja provode kroz kompleksne segmente raznovrsne baštine bosanskih muslimana i drugu opsežnu i slojevitu građu. Knjiga sadrži fotografije koje čine vrlo vrijedan dodatak njenoj faktografskoj vrijednosti, čak i više od toga: one omogućavaju čitatelju da promišlja kroz vizuelizaciju aktera i tako iz više perspektiva ostvari komunikaciju s tekstom.
Dženita Karić je ovu integralnu studiju o povijesti hadža u Bosni i Hercegovini uradila iz dijahronijske i sinhronijske perspektive na izvanredno brižljiv, temeljit i pouzdan način iznoseći sve fakte koji se tiču habitusa muslimana i petog stuba vjere, čiji je kognitivni vid spoznaja kao najviši vid slavljenja Boga. Time je na upečatljiv način ukazala na svevremenost hadža kao institucije kod Bošnjaka/Bosanaca koji su u kontinuitetu, bez obzira na razna ograničenja, neprestano ulagali duhovnu, intelektualnu i fizičku energiju, te materijalna sredstva, njegujući pobožnost stoljećima kako bi stvari u sebi i oko sebe doveli u primordijalni balans koji osigurava harmoniju u svijetu oko njih i u globalnom kontekstu. Pisani diskurs obimnim korpusom raznorodnih tekstova svjedoči o dubokom tragu u našoj povijesti, kulturi, poeziji, književnosti, likovnoj umjetnosti i muzici. Ovakva istraživanja trebala bi biti nezaobilazna u izučavanju kulturne historije Bosne i Hercegovine. Stoga autorica zaslužuje sve pohvale, a u vremenu koje dolazi njena će istraživanja biti zasigurno respektirana od domaćih i stranih istraživača kulturne historije.
Ovdje moram ukazati, iz semiotičke vizure, na simboliku naslovnice (za šta je ideju dala autorica), u čijoj je pozadini znak Sarajeva i Mekke, kao znak povezanosti domovine Bošnjaka i primordijalne domovine, dok je u prednjem planu popularna folcika kojom su dvije odvažne Sarajke, hadži Safija i hadži Hidajeta, prešle gotovo deset hiljada kilometara u čežnji da posjete Božiji hram i odazovu se pozivu na hadž, za šta nagrada u konačnici pripada mjerilima transcendentnog svijeta.
Preuzeto sa www.historijografija.ba
Cjelovit prikaz dostupan na portalu Oslobođenje.
30.01.2023
